PITANJE:

Esselamu alejkum.

Interesuje me šerijatski stav o držanju autorskih prava na zvuk gdje određeni učač (npr. Mishary) uči Kur’an i zabranjuje upotrebu citiranja čak i jednog ajeta za potrebe drugih video zapisa jer time koristiš njegova “autorska prava” na taj video zapis. Sporno ili ne?

ODGOVOR:

We ‘alejkumus-Selam.

Propis zaštite  i povredivosti autorskih prava je u islamu predmet razilaženja.

Može se reći da je ovo zaista novonastalo pitanje.

Istina, kopiranje i preprodavanje pisanog znanja se moglo desiti i u prvim stoljećima islama, ali je tada to bilo veoma teško jer tada nije bilo štamparskih mašina, pa je svako umnožavanje (recimo, sadržaja napisane knjige) podrazumijevalo ručno prepisivanje na pergamentima, kasnije listovima papira. 

Na taj način tada nikome nije bilo isplativo to činiti, već je vjerovatno bilo lakše i jeftinije kupiti već napisano, pa nije bilo potrebe za povređivanjem autorskih prava. 

Međutim, brže umnožavanje se pojavilo tek nakon otvaranja prvih štamparija u islamskom svijetu (u 18. vijeku), a posebno pojavom fotokopir mašina u drugoj polovini prošlog, 20. vijeka.

Od tada se učestalo javlja pojava povrede autorskih prava, kako svjetovne tako i vjerske literature, kako u neislamskom tako i u islamskom svijetu, što je dovelo do pitanja o propisu autorskih prava, legitimnosti njihove zaštite i zabrane i propisa njihove povrede.

Učenjaci koji su odgovarali na ta pitanja su davali i daju često oprečne odgovore.

O ovome pročitaj i u odgovoru na sljedećem linku:

Nekako kao po pravilu, učenjaci taguta i da’ije bliske vlastima, njihove muftije i oni koji su skloni promovisanju zapadnih ideja su skoro saglasni da je zaštita autorskih prava dozvoljena, a da je povreda toga (bespravnim kopiranjem i sl.) strogo zabranjena.

Njihov dokaz je činjenica da islam zaista poštuje i čuva privatno i javno vlasništvo i ne dozvoljava nikakvu povredu i otuđivanje ljudskih prava, kako materijalnih tako i intelektualnih.

Sa druge strane, učenjaci koji kritikuju vlast, od kojih su neki u zatvoru, te da’ije koji zagovaraju borbu na Allahovom putu i povratak ponosa muslimana, uglavnom izdaju fetwe da autorska prava u islamu uopšte ne postoje, te da je znanje zajedničko vlasništvo i da ne može biti zaštićeno i zabranjeno, pozivajući se na hadith u kome stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao:

الكلمة الحكمة ضالة المؤمن فحيث وجدها فهو أحق بها

“Riječ mudrosti je izgubljeno vlasništvo vjernika; on je nje najpreči (njegova je) gdje god je nađe” (hadith bilježe imam et-Tirmidhi i Ibn Madže od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anh).

Međutim, istina je da je taj hadith vrlo slab.

Uglavnom, biće da je istina negdje između. 

Moje skromno mišljenje je da prva skupina učenjaka (koji zabranjuju bilo kakvu “povredu” autorskih prava) griješi u svojoj generalizaciji u tom zabranjivanju, jer se time zaista zatvaraju vrata širenju znanja, otežava se pozivanje ljudi u Allahovu vjeru, vjera se svodi na čisti biznis i zaradu, a onaj ko nema da to plati ostane uskraćen dijela znanja. 

Pa zar da onome ko nema novca da kupi Bukharijevu zbirku haditha (nekih 150 e) bude haram da to besplatno sebi downloaduje sa interneta i čita sa ekrana, ili da sebi odštampa i odatle čita i sazna?

Međutim, smatram da i zagovarači drugog mišljenja (koji dozvoljavaju svaku vrstu povrede autorskih prava) griješe u svojoj generalizaciji u tom dozvoljavanju, ne obazirući se nimalo na nečiji trud, vrijeme i imetak.

Dakle, ima stvari u kojima se vidi pretjerivanje u zaštiti autorskih prava. Postoji TV-kanal na koji se treba pretplatiti da bi se gledao njegov islamski sadržaj i to se može shvatiti imajući u vidu novac, trud i vrijeme koji ti ljudi ulažu na primanja zapošljenih, opremu, porez i drugo. 

Ali, pogrešno je reći da je (posebno onom ko je siromašan) haram (islamom zabranjeno) da nekom smicalicom dođe do besplatnog načina gledanja tog programa i poduči se svojoj vjeri i njenim propisima.

Također, ima predavača koji autorskim pravima “štite” i zabranjuju gledanje svojih predavanja, iako u to nisu uložili poseban novac, pa ni veliki trud ni vrijeme. 

Pogrešno je reći da je haram (islamom zabranjeno) gledati ta predavanja bez dozvole tog predavača i bez uplate novca njemu.

Međutim, postoje aktivnosti i da’wetski projekti u koje neko uloži veliki novac i nije ispravno olahko ohalaliti otuđivanje produkta tog njegovog truda i imetka. 

Primjer toga je da neko napiše vrijednu islamsku knjigu i u to uloži godinu dana svog vremena, kao i dvadesetak hiljada eura da bi je odštampao u par stotina primjeraka i da bi platio recenzenta, lektora, obradu teksta i sl., a onda dođe “slobodni strijelac” (nemarni haker) koji je negdje čuo da je haram kriti znanje, pa tu knjigu nekako nabavi (doturi mu je serviser koji ju je ukrao iz autorovog laptopa ili neko ko je radio na njoj, poput recenzenta, lektora, editora) i prosto je odštampa u pet stotina primjeraka i počne je prodavati. Zar će to neko ohalaliti? 

Dakle, ovaj uzurpator ne samo da će se bespravno obogatiti, već će pravom vlasniku (autoru) knjige uskratiti oba “fonda”: i novac koji je već uložio i koji je trebao povratiti, a i profit koji je trebao zaraditi (naknadu za svoj rad, trud i vrijeme uloženo u pisanje knjige).

Sve rečeno važi čak i ako vlasnik knjige nju nije napisao već “samo” preveo. 

Ako je preveo, recimo, zbirku haditha, zar će neko ohalaliti da to neko uzme, kopira i prodaje pod izgovorom da je to uzeo onome ko je htio prodavati hadithe, a to bi moralo biti besplatno znanje? Čovjek je ipak u taj projekat uložio puno vremena i truda i, posebno, svog novca.

Zabrana zloupotrebe truda vlasnika knjige važi čak i za onoga koji bi to htio umnožiti i prosto podijeliti! I time se čini nenadoknadiva materijalna šteta vlasniku knjige, kome bude svejedno da li onaj ko mu to otuđi i izda (odštampa, iskopira, umnoži) to prodaje ili besplatno dijeli.

Sa druge strane, sve što sam rekao (o zabrani kopiranja toga) ne važi za onoga ko bi odštampao samo jedan primjerak za sebe i svoju upotrebu, posebno ako nije u stanju da plati cijenu knjige (kupi je). 

On time ne zarađuje niti time vlasnika knjige oštećuje.

A što se konkretno pitanja koje si postavio tiče, tu se radi o nečijem trudu da ljudima zabrani da se okoriste od njegovog učenja Kur’ana (glasa) jer on to naplaćuje. 

Prije nego što se zapitamo da li on ima pravo da to ljudima zabrani i da li je ljudima zaista haram to prekršiti (bez njegove dozvole to koristiti), prije toga se trebamo zapitati: 

Odakle njemu pravo da naplaćuje učenje Kur’ana, svoje ili bilo čije?

Dakle, nije riječ o knjizi, o znanju, o naučnom radu (bilo na temu Kur’ana ili neke druge islamske teme), već prosto u zvuku, o njegovom glasu kojim uči ajete Allahove Knjige.

Prodaja toga, naplata toga, zabranjivanje drugima da se time besplatno okoriste nema nikakve osnove i zabranjena je. 

Dakle, tom dvorskom učenjaku je ponajprije zabranjeno da naplaćuje (prodaje) svoje učenje Kur’ana, u to nema sumnje.

Ta zabrana nam postaje još i jasnija kad imamo na umu definiciju Allahove Knjige, Kur’ana, koji je Allahov nestvoreni Govor. I ne samo da je Kur’an Allahov nestvoreni Govor, već je i učenje Kur’ana od strane ljudi Allahov Govor!

Učenjaci selefa (prvih generacija) su naglašavali i u svojim djelima zapisali da je Kur’an nestvoren, kao što je i nestvoreno naše UČENJE Kur’ana. 

Ovo se može naći u djelima selefa, u najstarijim sačuvanim djelima ‘akide (vjerovanja) muslimana, u djelima imama Ahmed ibn Hanbela, te njegovog sina ‘Abdullaha i učenika El-Kermanija, imama Ed-Darimija, imama Ibn Bettah, imama Ibn Khuzejme, imama Ebu Hatima i Ebu Zur’a er-Razija, imama El-Lalika’ija itd.

Svi koji su zabilježili vjerovanje imama selefa, zapisali su da je Kur’an Allahov Govor, da je on nestvoren, kao i da je nestvoreno naše UČENJE Kur’ana.

I neko danas dođe, uči Kur’an, to se snimi i prodaje se, on od toga debelo zarađuje, a šta je ustvari prodao, za šta je novac sebi uzeo? Za nešto što je Allah objavio, za Allahov Govor koji je on samo pročitao (proučio), kao da je Allahov Govor njegovo vlasništvo ili patent (izum), da Allah sačuva.

Tako da onaj koji drugima želi zabraniti da bez njegovog odobravanja koriste ili dijele nešto njegovo, to mora biti njegov proizvod, a u ovom slučaju to nije. Njemu je u startu haram da naplaćuje svoje učenje Kur’ana.

Doduše, postoji slučaj u kome je učaču dozvoljeno da drugima brani da dijele njegovo učenje Kur’ana! To je slučaj onoga koga je neko snimio bez njegovog znanja. 

Tada on nije onaj koji svoje učenje prodaje i od njega zarađuje i on drugima ne brani dijeljenje toga sa te pozicije, već iz ugla onoga ko je skroman, ko se boji za svoj nijjet i iskrenost, pa ne želi da se njegovo učenje dijeli među ljudima. 

Slično je i sa khatibom ili predavačem koji iz istih razloga ne želi da se njegova khutba ili ders širi među ljudima. 

Takvi imaju pravo da ljudima brane da to dijele.

A što se tiče opisa iz tvog pitanja, nimalo ne sumnjam da je dozvoljeno dijeliti to učenje i koristiti se njime, ali ne i prodavati ga (ne zbog povrede autorskih prava, već zbog zabrane zarade od Kur’ana).

Mada, umjesto da njihovo učenje koristim u video-snimcima, ja lično preferiram (više volim) ignorisati državne učenjake i njihove učače, koji toliko sliče glumcima i selebritijima u svom učenju Kur’ana. 

Ako već ne znam nekoga ko nije takav, upotrijebio bih glas nepoznatog učača, da bar ne reklamiram već “slavnog”.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.