PITANJE:
Esselamu alejkum.
Obzirom da sam autor nekoliko knjiga (elektronski i štampani format) koje nisu vjerskoj sadržaja, kao svaki autor dužan sam da upozorim da ne dozvoljavam kopiranje, preprodaju i umnožavanje istog.
Tako da bih se ogradio i malo zaštitio, u situaciji sam da navedem neko upozorenje koje je uvijek DVOSMISLENO jer niti planiram niti smijem time da se bavim, ali recimo ako dvosmisleno napišem da za sve ozbiljnije prekršaje postoje zakonske regulative i postoje advokati, kao da oni riješe, jer je rad zaštićen autorskim logom.
Zanima me da li mi je to problem i koliko sam tu prešao granice dozvoljenog ako to napišem u smislu zaštite i upozorenja?
Bojim se da neko od muslimana pomisli da ja stvarno hoću da tražim advokate, da mi rešavaju te sporove ako neko kopira moje knjige, a ne dao Allah, daleko od toga. To je jednostavno u smislu upozorenja i zaštite mojih autorskih prava.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Prije samog odgovora o dozvoljenosti spomenutog upozorenja, smatram važnim da spomenem da se savremeni učenjaci razilaze po pitanju samog “copyrighta”, tj. zaštite autorskih prava, a da se dokazi obje skupine svode na idžtihad.
Tako jedna skupina smatra da u islamu nema zaštite autorskih prava, posebno kada je u pitanju vjerski materijal (islamske knjige, predavanja i sl.), pozivajući se na sve one šeri’atske tekstove koji podstiču na traženje znanja, zabranu njegovog krivenja, otežavanja onima koji ga traže, posebno haditha da je mudrost izgubljena stvar vjernika i da je treba uzeti gdje god je nađe (iako postoji stav da je ovaj hadith slab).
Druga skupina savremenih učenjaka smatra da je zaštita autorskih prava dozvoljena i da njome autor štiti svoj imetak koji očekuje da povrati (zaradi) od prodaje određenog autorskog djela.

Svakako, tu ima potpitanja:
Da li je to autorsko djelo islamsko (ako nije, veća je opravdanost zaštite autorskih prava i manje opravdavanje okorištavanjem vjernika kršenjem autorskih prava)?
Da li je povreda autorskog prava samo radi ličnog korištenja ili radi umnožavanja (svakako, posljednje je teže)?
Da li se autorsko pravo povređuje želeći se nagrada dijeljenjem ili zarada prodajom (svakako, posljednje je teže)?
Da li je autor to djelo načinio za sahat vremena (napisao poemu) ili je u to djelo uložio puno vremena i imetka (mjesece rada i hiljade eura) (svakako, povreda posljednjeg je teža)?

Nadam se da je u tvom slučaju zaštita autorskih prava opravdana, zbog činjenice da nije riječ o vjerskoj literaturi već o ovosvjetskoj, te da si u to uložio dosta vremena, truda, rada što želiš na dozvoljen način naplatiti.

Što se tiče samog pitanja, tj. da li je dozvoljeno spomenuti neko upozorenje na dvosmislen način, na način koji će kod čitalaca stvoriti utisak prijetnje tužbom (sudskom prijavom) ali da suštinski to upozorenje to ne sadrži, to je dozvoljeno ali se musliman treba poslužiti riječima koje u značenju što manje ukazuju na to.
Lično znam za primjer muslimana koji je na konkursu za posao poslodavcu (direktoru firme), očekujući da će ga ovaj odbiti, rekao: “Ako me odbijete, vaše je da mi obavezno napismeno to dostavite i obrazložite, zašto se primili nekvalifikovanog, a mene kvalifikovanog odbili, a ja ću vidjeti (ili: A ja znam) šta ću dalje!”
Dakle, nije rekao: “Ja ću vas tužiti!”, a da u sebi misli na tuženje njega Allahu (dovu protiv njega) i slično, što braća često spomenu.
Dakle, brat se poslužio ponajmanje dvosmislenim riječima, riječima koje će ušima demokrate vjerovatno odzvoniti kao prijetnja tužbom, ali koje suštinski uopšte ne moraju značiti to.

Tako da preporučujem što bezazlenije riječi a koje ipak demokratama djeluju kao prijetnja tužbom.
Predlažem: “Povreda autorskih prava je zabranjena!” (time ti misliš na islamsku zabranu, a on neka misli šta hoće, a najprije će misliti na sudsku zabranu i kažnjivost), ili: “Zabranjeno je svako kopiranje, umnožavanje, prodavanje ovog materijala (knjige)!”, ili: “Svako kopiranje, umnožavanje, prodavanje ovog proizvoda je kažnjivo”.
Ovo posljednje upozorenje zvuči malo sumnjivije nego dva prethodna, ali je sve to i dalje dvosmisleno ali jasno dozvoljeno jer jasno ne ukazuje na haram i kufr.

Međutim, spomen advokata i zakonskih regulativa (koje si spomenuo) mnogo više ukazuju na tehakum, na tužbu i izlaze iz te dozvoljene dvosmislenosti. Bojati se da u prijetnji advokatom i tužbom nema više nikakve dvosmislenosti, već se prelazi u otvorenu prijetnju tužbom, pa autoru jedino ostaje da se “ogluši” o tu prijetnju i to ne učini.

A što se tiče stava ljudi, muslimana, iako je “popularno” reći: “Šta me briga šta narod misli!?”, islamsko učenje odiše suprotnim, pa u hadithu stoji da se grijeh brata muslimana (koji ga krije) treba sakriti, kao što stoji i da su Allahu najmrža stvorenja oni koji noću griješe a kad osvanu ljudima razotkrivaju grijeh koji im je Allah pokrio, kao što je poznato da su javni grijeh ili novotarija opasniji i gori od tajnih itd.
Na kraju, koliko god da smo iskreni i da činimo djela radi Allaha (a ne radi ljudi), nije prirodno da nam je svejedno ako nas ljudi pljuju, gibete, kleveću ili tekfire (ma koliko da smo nedužni).
Također, nečiji (iako pogrešan) tekfir nas vodi ka razdvajanju saffova, nereda i nesloge, gubljenja prijatelja među muslimanima i sl., ili do kasnijeg bespotrebnog razjašnjavanja i opravdavanja.
Dakle, itekako da je najvažnije da smo muslimani kod Allaha, ali nam ne treba biti svejedno ako nas muslimani tekfire.
Zato se (tek nakon što se sačuvamo kufra i širka kod Allaha) trebamo čuvati i da muslimani ne steknu pogrešan utisak o nekom našem govoru ili djelu.

Također, trebamo se čuvati i toga da predstavimo islam u “lošem svjetlu”.
Jer, ako je među ljudima nevjernicima poznato ko smo i poznata naša da’wa odricanja od demokratije, sve i da se sačuvamo kufra kod Allaha i tekfira muslimana, nije lijepo da neki naš govor ili postupak nevjernici shvate kao (njima) jasno djelo naše nedosljednosti i neprincipijelnosti, pa da muslimane okarakterišu kao one koji zbog šake novca napuštaju ono što zagovaraju (misleći da smo jasno naglasili da ćemo nekog tužiti tagutu, a grlati smo u osudi toga).

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.