Rekao je Uzvišeni Allāh u Qur’ānu:
فَلاَ وَرَبِّكَ لاَ يُؤْمِنُونَ حَتَّىَ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لاَ يَجِدُواْ فِي أَنفُسِهِمْ حَرَجًا مِّمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُواْ تَسْلِيمًا
”Ne, tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici sve dok za sudiju u međusobnim sporovima tebe ne prihvate, i da onda u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim ne pokore.” [1]
Hākim u svome ”Mustedreku” bilježi da je povod objavljivanja ovog ājeta to što su se jedan Židov i jedan munāfiq (licemjer) sporili oko neke stvari, pa su otišli da se parniče pred Allāhovim Poslanikom, sallallāhu ‘alejhi we sellem. Židov je prihvatio presudu, ali munāfiq nije, već je rekao:
”Trebalo bi da odemo pred Ebū Bekra”.
Ebū Bekr je presudio isto kao i Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem. Munāfiq je odbacio presudu i rekao:
”Trebalo bi da odemo do ‘Umera”.
Židov se ‘Umeru požalio na ovog munāfiqa i rekao: ”Išli smo kod Muhammeda i on je presudio u moju korist, ali je ovaj čovjek odbacio presudu, pa smo onda išli kod Ebū Bekra i on je presudio u moju korist, ali je ovaj čovjek opet odbacio presudu”.
Tada je ‘Umer izvadio svoju sablju i njome udario ovog munāfiqa po vratu, rekavši:
”Ovo je moja presuda onome koji nije zadovoljan presudom Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem.”
Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, je dozvolio ubijanje ove osobe.
Čovjek koji spoljašnje prihvati islām, a onda odbije da prihvati presudu Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem – nije musliman, i njegovo ubijanje je dozvoljeno.
Pitanje na koje se odnosi navedeni ājet Qur’āna je presudno važna stvar u ovim vremenima. To je pitanje potpune Allāhove vlasti. To je stvar ubjeđenja, direktno vezana za ”Lā ilāhe illAllāh”, i nije lična pravna stvar privatnosti pojedinca.
Suđenje po onome što je Allāh objavio je dokaz djelom, dokaz šehādeta ”Lā ilāhe illAllāh, Muhammedun Resūlullāh”.
Sejjid Qutb je rekao:
”Ako bismo ovu vjeru uporedili sa komadom metala, jedno lice bi na sebi imalo napisano: ”Lā ilāhe illAllāh (Nema boga osim Allāha)”, a drugo lice: ”El-hukmu lillāh” (Sud pripada Allāhu)”. Ovo su dva lica (strane) istog novčića; ona ne mogu biti razjedinjena, niti odvojena.”
Ovo pitanje predstavlja ekstremnu opasnost, jer je ova vjera shvaćena, jer ”Lā ilāhe illAllāh” znači suditi u skladu sa onim što je Allāh objavio, a odbijanje suđenja po onome što je Allāh objavio smješta druga božanstva u život osobe, i nasilno (silovito) otima pravo Allāha, Slavljenog i Uzvišenog, da reguliše život čovječanstva. Ovo dovodi do toga da neki ljudi sebe proglase bogovima nad drugima.
Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, je ovo objasnio ‘Adijj ibn Hātimu, kada mu je ovaj došao noseći krst. Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, mu je rekao da sa sebe skine simbol paganske idolatrije. Ovako je Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, krst smatrao kao idolom, a onda je proučio ‘Adijju:
اتَّخَذُواْ أَحْبَارَهُمْ وَرُهْبَانَهُمْ أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللّهِ وَالْمَسِيحَ ابْنَ مَرْيَمَ وَمَا أُمِرُواْ إِلاَّ لِيَعْبُدُواْ إِلَـهًا وَاحِدًا لاَّ إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ سُبْحَانَهُ عَمَّا يُشْرِكُونَ
”Uzeli su svoje monahe i svoje svećenike za bogove, mimo Allāha, i uzeli su Isāa, sina Merjeminog, a nije im naređeno bilo ništa drugo, osim da obožavaju samo Allāha, jedinog boga, nema boga osim Njega, slavljen neka je On i visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju.” [2]
‘Adijj je ovime bio začuđen, jer je ideja robovanja i obožavanja koja se razvila u njegovom razumu bila različita od ovoga. U njegovom umu je obožavanje – rukū’ (pregibanje) i sedžda (padanje licem na tle), uzdizanje zastavā i nuđenje žrtvovanja (klānja). Stoga je on rekao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu ‘alejhi we sellem:
”Mi ih nismo obožavali.”
Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, je rekao:
”Oni su vam dozvoljavali ono što je Allāh zabranio, i zabranjivali vam ono što je Allāh dozvolio. Vi ste ih u tome slijedili, i to je vaše obožavanje (njih).”
Obožavanje stoga obuhvata zakone i propise, naloge i odobrenja. Tako, ako su ovi zakoni i propisi od Allāha, onda su i obožavanje i robovanje upućeni Allāhu. Ali, ako su oni od ljudi, onda je ovo obožavanje i robovanje upućeno ljudima, čak i ako ljudi obavljaju post, namāz i druge vjerske obaveze.
Svi islamski učenjaci su se složili da, ako osoba dozvoli zabranjeno, ona je odbacila islām. Ljudski načinjeni zakoni nisu ništa drugo nego dozvoljavanje onoga što je zabranjeno, dozvoljavajući i zabranjujući na svoju sopstvenu slobodu odlučivanja.
قُلْ أَرَأَيْتُم مَّا أَنزَلَ اللّهُ لَكُم مِّن رِّزْقٍ فَجَعَلْتُم مِّنْهُ حَرَامًا وَحَلاَلاً قُلْ آللّهُ أَذِنَ لَكُمْ أَمْ عَلَى اللّهِ تَفْتَرُونَ
”Reci: ‘Kažite vi meni: Zašto jednu hranu koju vam Allāh daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?’ Recite: ‘Da li vam je prosuđivanje o tome Allāh prepustio ili o Allāhu laži iznosite?’ ” [3]
Pa, da li vam je Allāh dozvolio da ljudima propisujete zakone, i zar to nije jasni dhulm (nasilje)?
Allāh, Slavljeni i uzvišeni, je prethodni ājet upotpunio riječima:
وَمَا أُمِرُواْ إِلاَّ لِيَعْبُدُواْ إِلَـهًا وَاحِدًا
”…a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju…” [4]
Uzimanje upravljanja i zakona od bilo koga drugoga, osim Allāha se suprotstavlja tewhīdu, jer je Allāh, Slavljeni i Uzvišeni, Jedini Zakonodavac i On Je Istinski Sudija.
لاَّ إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ سُبْحَانَهُ عَمَّا يُشْرِكُونَ
”Nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.” [5]
Uzvišeni Allāh je Sudija, Njegova Knjiga je autoritet (vlast) i ljudi nemaju drugu dužnost, kada dođe do Qur’āna i sunneta, izuzev da ispune njihove zahtjeve i da se pokore. Zato, postupanje po riječima ljudi voljno i poslušno je skidanje ogrlice islāma sa vratova. Svako ko je zadovoljan okretanjem leđa Allāhovim riječima, uzimanjem za vlast riječi nekoga drugog, ili da obeća pokoravanje riječima bilo kojeg čovjeka – nema mjesta (udjela) u islamskom načinu života. Ovo bi, bez dvoumljenja ili sumnje, bilo odbacivanje (odbijanje).
Sada da pogledamo oko nas. Vidjećemo začuđujuće i zaprepašćujuće stanje u zemljama kojima se nekada vladalo islāmom. Vidjećemo da je ogromna većina stanovnika ovih zemalja u jednoj od dvije situacije: jedno je osoba koja se pokorava tāgūtima (lažnim božanstvima), i koja je pokoravanje božanskim zakonima stavila u stranu, ne shvatajući stvarnost ove tragedije kroz koju osoba može napustiti način života, postavljen od strane Allāha, Slavljenog i Uzvišenog; i druga koja, također se pokoravajući tāgūtima (lažnim božanstvima), otvoreno izjavljuje neprijateljstvo ovom načinu života, čak iako i njegovo rođenje i mjesto rođenja svjedoče o islamskom porijeklu ove osobe.
Ova opasna stvar je pronašla svoj put do muslimana dok su oni bili u rastrojenom stanju i dok su islamske vlasti i muslimanski imāmi bili odsutni. To je došlo nakon što su Židovi uspjeli u svojim političkim šemama da prouzrokuju pād sultāna ‘AbdulHamīda, napor koji je naišao na saradnju mnogih tajnih organizacija, koje su nosile (uzdizale) različite zastave i ideale.
Naše je pravo da ovdje naglasimo: Ko god odbije da stvari uputi (vrati) sūdu Uzvišenog Allāha, ili dā prednost nekim drugim, ljudski načinjenim zakonima nad Allāhovim zakonima, ili oni koji sa Allāhovim zakonima udružuju ljudski načinjene zakone, i svaki čovjek koji dobrovoljno zamijeni Allāhov zakon drugim zakonom je – izašao iz okvirā ove vjere, raskinuo islamsku ogrlicu sa svog vrata, i postao je zadovoljan da napusti ovu vjeru kao odbacivač (onaj koji odbacuje).
Sejjid Qutb kaže:
”Zaista oni koji proglašavaju mušrikom obožavaoca kipa, a ne proglašavaju mušrikom onoga koji uzima zakone od drugoga mimo Allāha, i osuđuju prvoga, a ne i drugoga… Zaista ovi nisu čitali Qur’ān, i ne znaju prirodu ove vjere… Neka pročitaju Qur’ān kako je objavljen od Allāha, Slavljenog i Uzvišenog, i uzmu Allāhove ubjedljive riječi: “A ako im se pokorite – bićete mušrici.” [6] ”
Dakle, suđenje bi trebalo biti u skladu sa onim što je Allah objavio, ‘Sudija’ je jedno od Njegovih imena i Njegovih svojstava. Čovjek koji bira da sūdi po svojim sopstvenim strastima – sebi pripisuje božanstvo, i ovo potvrđuje svojim vladanjem, čak i ako on ovo ne tvrdi riječima. Isto je, bilo ovo učinjeno od strane jedne klase ljudi, čitavog naroda, ili jedne grupe, partije, ili organizacije, ili čak pojedinca. Rezultat je jedan, a to je uzurpacija Allāhovih pravā u propisivanju zakona za ljude; ovo je širk koji izvodi njegovog počinioca izvan okvirā islāma. Zlo je zlo, bez obzira da li je arapsko ili američko, jer je to jedna ideologija.
Oni koji propisuju nešto drugo, mimo onoga što je Allāh propisao su opisani kao odbacivači (oni koji odbacuju), bez obzira da li oni klanjaju, poste i ispunjavaju sve islamske radnje. Zato, zakon koji reguliše čast, krv i imetak identifikuje vladara kao onoga koji je odbacio vjeru. Onaj ko se pokorava ljudski načinjenim propisima i zakonima, prihvatajući ih svim srcem – on čini širk koji njegovog počinioca izvodi iz vjere islāma.
[1] sūra en-Nisā’, 65. ājet
[2] sūra et-Tewbe, 31. ājet
[3] sūra Jūnus, 59. ājet
[4] sūra et-Tewbe, 31. ājet
[5] sūra et-Tewbe, 31. ājet
[6] sūra el-En’ām, 121. ājet