Da bi covjek naučio Kur’an napamet potrebna je, doista, ogromna upornost i veliko odricanje od svega onoga što predstavlja prepreku na tom putu. Vrijeme se mora planski koristiti, a kod učenika se mora ostvariti kontinuitet učenja novog i obnavljanja starog gradiva kako bi ovu zamisao, Allahovom voljom, ostvario. Ovo zahtijeva svakodnevnu disciplinu i ustrajnost u ponavljanju. Svako ko ima želju, treba da, prije svega, donese čvrstu odluku da će uraditi ono što je do njega i da će od samog početka ozbiljno shvatiti odgovornost. Ako nema čvrste odluke, onda nema ustrajnosti i discipline, a tako ne može biti ni valjanog programa, koji je, svakako jedan od temeljnih stvari na ovom putu. Veliki broj ljudi koji krene sa hifdhom, u početku bude redovan na halkama, da bi, nakon izvjesnog vremena, njihovo prisustvo bilo sve ređe, a zatim totalno i nestalo.
To je rezultat olakog shvatanja i pristupa ovako ozbiljnoj stvari i rezultat zamisli; ”Počeću, zatim vremenom vidjeti da li će od toga išta biti i da li ću to zaista moći”, što je više odraz premišljanja, nesigurnosti i kalkulacije negoli neke stvarne rješenosti da se ozbiljno i odgovorno pristupi pamćenju. To se dešava najčešće onima koji odluče i krenu nesigurni u sebe, oslanjajuci se na svoju motivaciju koja se razlikuje i varira po nekoliko puta u jednom danu, a šta onda reći za oslanjanje na motivaciju i volju čovjeka na duži vremenski period, kao što je 3-10 godina (koliko zahtjeva samo proces memorizacije Kur’ana). Ovim pristupom, gdje čovjek ne odluči da da sve od sebe, već krene računajući na motivaciju kao jedini faktor od koga mu zavisi uspjeh, on od samog početka odobrava odustajanje i podsvjesno doprinosi svijesti da će, čim naiđe na prvi pad motivacije (što će se neminovno desiti)- odustati.
Ovakav pristup i računanje na motivaciju kao na jedini ili jedan od glavnih faktora za uspjeh je planiranje neuspjeha na samom početku.