PITANJE:
Eselamu alejkum ve rahmetullahi ve berakatuhu.
Imam pitanje;
Kolega je cuo da kad klanjam farze sabah, aksam i jaciju, da ucim naglas pa ne zna da tako treba i pita za dokaz, a ja se ne sjecam dokaza niti objasnjenja ucenjaka, a sjecam se samo da sam to nekada procitao.
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.
Kada klanjač klanja sam (pojedinačno), on ima izbora, može da uči naglas, a može i da uči u sebi na “noćnim” namazima (tj. na sabahu, akšamu i jaciji).
Svakako, kada je u pitanju džemat, imam treba uciti isključivo naglas, ali je čak i tada to samo sunnet.
Dakle, ako bi se desilo da imam zaboravi da treba učiti naglas ili ga, recimo, boli grlo, pa i bez zaborava svojevoljno uči u sebi, čak ni tada nije propustio nešto što je rukn (pa da mora obnoviti namaz), niti je propustio nešto sto je wadžib (pa da treba učiniti sehwi-sedždu), već je i tako obavljen namaz prihvaćen, validan i ispravan, s tim što je svakako manja nagrada jer se nije primjenio sunnet učenja naglas od strane imama na noćnom namazu.
Međutim, i kada čovjek klanja sam, preporučeno, pohvaljeno i bolje je da uči naglas, ali umjereno, tiho, koliko da čuje sam sebe dok uči. Ovo se odnosi na sve “noćne” namaze (kako na sabah, akšam i jaciju, tako i na dobrovoljni, nafila namaz noću, tj. kijamul-lejl ili tehedždžud), a dokaz su riječi Allaha Uzvišenog u pretposljednjem ajetu sure el-Isra’:
“I ne diži previše glas u svom namazu, niti ga prikrivaj (prigušuj), već traži sredinu između toga.”
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.