PITANJE:
Es-Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh.
Kakav propis važi ako osoba učini neko djelo za koje počne sumnjati da je kufr ili širk (ima vesvese, misli da je kufr na osnovu neke logike ali nije sigurna)? Da li da odbaci sumnje ili se mora pokajati? Isto tako, je li ispravno da se osoba kaje od kufra uopšteno (jer zaboravi da je davno uradila neko djelo koje je izvodi iz vjere i sl.) pa zbog toga često obnavlja svoj islam iz straha i zbog OCD-a (obsesivni poremećaj)? Allah te nagradio firdevsom, halali ako je pitanje opširno ili čudno.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.
Pitanje jeste pomalo čudno, priznajem.

Kad je u pitanju tekfir druge osobe, postoji važno pravilo da onome kome smo dali ime islama sa uvjerenjem, ne oduzimamo mu ga (ne tekfirimo ga) osim sa uvjerenjem.
Dakle, u slučaju tekfira druge osobe nam ne smiju preovladati šubhe, nesigurnost ni dvoumljenje, već je ne tekfirimo dok se ne uvjerimo da je uradila ili rekla ono što sigurno izvodi iz vjere.

Slično je i kada je u pitanju vjerovanje čovjeka o sebi. Ako je čovjek nesiguran da je rekao ili uradio nešto što je širk ili kufr, ne treba žuriti.
Međutim, i tu ima razlike: da li čovjek 1) sumnja da li je uopšte to “nešto” rekao/učinio (sumnja u samo stanje svog govora ili postupka) ili 2) sumnja da li je ta riječ ili djelo širk/kufr (nakon što je siguran da to jeste rekao ili uradio).
Ako je u pitanju prvo (da čovjek nije siguran u prirodu svojih riječi ili postupka), treba se preispitati, prisjetiti, pa ako se uvjeri da je rekao ili uradio nešto što izvodi iz vjere, svakako da se od toga mora pokajati.
Ali ako je u pitanju drugo (da dobro zna šta je rekao/učinio, ali ne zna propis toga u islamu), mora se raspitati i podučiti i uvjeriti, pa ako spozna da je ono sto je uradio širk/kufr, mora se od toga pokajati.

Dakle, prema sebi moramo biti i kritičniji i strožiji nego prema drugima, jer u riječima i postupcima drugog često ima dvosmislenosti, nepoznate namjere iza riječi (šta je time želio reći), nejasnog stanja njegovog postupka, a svog stanja i namjera smo mnogo svjesniji.

Ali ni to ne treba da pređe u vesvese koje čovjeku otežavaju pridržavanje vjere i koje se moraju odbacivati, kako u tjelesnim ‘ibadetima, tako i u stvarima vjerovanja.
Osnova je da se uvjerenje ne odagnava sumnjom.
Ako je čovjek u psihičkom stanju koje spominješ, svakako je opravdaniji za takvo razmišljanje, ali se mora boriti da to odagnava, jer mu sve to otežava percepciju života u Allahovoj vjeri i čini mu ga teškim, a islam to nije, a za svu tu borbu za odagnavanje tih sumnji će svakako biti nagrađen od Najpravednijeg.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.