STAV ISLAMA SPRAM NESPORAZUMA KOJI SE DESIO MEĐU ASHABIMA

PITANJE:
Es selamu alejkum. Pitao bih nesto sto mi kopa oči sa tvoje objave od juče, mislim gdje si napisao Muavija radijallahu anhu, to znaci neka je na njega Allahov blagoslov, jel tako?
On je proklinjao Alija a. s. na minberu Poslanikove s. a. v. a. dzamije i tjerao muslimane da ga proklinju, jel tako? A postoji hadis gde kaze Poslanik s. a. v. a. kaze ko mrzi tebe taj mrzi i mene, a ko mrzi mene on mrzi i Allaha, tako nesto… Pa me zanima sad kako to da ti tako napises i mislis znajuci sve to?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.
Od temelja vjerovanja ehlus-sunneta po pitanju ashaba, njihovog statusa, našeg vjerovanja o njima i našeg odnosa prema njima jeste:
1) da lijepo mislimo i govorimo o svakom od njih,
2) da svakog od njih smatramo povjerljivim i preciznim kada je u pitanju njihovo prenošenje vijesti (haditha),
3) da vjerujemo da su svi oni najodabranija generacija i najbolji ummet koji se ikada pojavio, kako je Allah to o njima rekao u Kur’anu,
4) da vjerujemo da je Allah zadovoljan svima njima, kako je to rekao na nekoliko mjesta u Kur’anu,
5) da ostavimo petljanje u njihov nesporazum, spor i borbu.

Što se tiče prve četiri stavke, to su odabranosti i kvaliteti svih njih, svakog ashaba. U to ne spadaju samo oni koji su otpali od vjere (murteddi koji se mogu prebrojati na prste), ali oni uopšte nisu ni ashabi.
Dakle, na svakog ashaba se odnosi Allahovo obećano zadovoljstvo njime, naše smatranje njih povjerljivim, članom odabrane generacije i najboljeg ummeta.
Sve smo to dužni u pogledu svakog pojedinog ashaba, a to ne možemo ispravno vjerovati ako se upustimo u “luksuz” komentarisanja njihovog nesporazuma i međusobne borbe.
Štaviše, i većina onih koji su tada stali na jednu od dvije strane su zbog toga zažalili, a najmudriji i najoprezniji od njih su se sklonili od svega toga, kakav je bio Ebu Hurejre za koga se prenosi da je viđen kako delje (teše), tj. pravi nešto od drveta, pa kada je upitan šta to pravi, odgovorio je da pravi sablju. Na pitanje kakva je to sablja, a od drveta je, on je odgovorio da je to jedina sablja koju on ima za muslimana, tj. da bi se usudio muslimana udariti jedino takvom sabljom, ako bi bio uvučen da je mora upotrijebiti.

Kako da onda mi danas, nakon hiljadu i četiri stotine godina od tih događaja, sebi dozvolimo da se uposlimo ulaženjem u sve detalje u tim događajima, pa da još sebi damo za pravo da mi tu “odabiramo stranu”, da mi “određujemo” ko je bio u pravu i posebno koliko je onaj drugi pogriješio, da ga osuđujemo i zamrzimo, fanatično braneći prvog?
Kako da mi to danas činimo, kada su oprezni i bogobojazni tada držali jezik za zubima, da ne bi govorili loše o drugovima Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem?
Kako kad nikad ne možemo saznati sve detalje te fitne, detalje stanja od kojih zavisi razumijevanje i opravdavanje nekih postupaka pojedinaca u tom sporu?
Kako kad je historija toliko “mutna” da oko detalja iz Drugog svjetskog rata (koji je bio koliko “jučer”) imamo kontradiktorna svjedočanstva, a kamoli o nečemu pod prije hiljadu i četiri stotine godina?
Kad govorim o nesigurnosti u detalje tako davnih dešavanja, time nikako ne dovodim u sumnju sve ono što je vjerodostojno prenešeno iz sire, ne dao Allah, jer su ti detalji, iako tako davnih događaja, prenešeni u sahih-predajama, a to nije slučaj sa detaljima spora između ashaba (‘Alija i Mu’awije). Samo to nam već dovoljno govori! Detalji sire Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, su došli u najsitnijim, živopisnim detaljima, a detalji spora među ashabima su došli samo u ovlaš, površno i ukratko ispričanim pričama.
To nam govori da su se selefi potrudili da se ono u čemu je velika korist (sira) prenese, sačuva, memoriše i zapiše, a sporu između ‘Alija i Mu’awije su ili posvetili vrlo malo pažnje ili su govor o tome izbjegavali, jer nisu htjeli izaći pred Allaha kao oni koji su o ashabima govorili loše ili da se to zloupotrijebi pa da oni prenošenjem tih vijesti uzrokuju da drugi o ashabima loše govore.

Također, svako ko se bolje upoznao sa historijatom khalifa i tog perioda, trudeći se da objektivno sagleda te podatke, on je uvidio mnoge situacije i stanje iz kojih se javljaju mnoga opravdanja za nerazumijevanje i kasniju neslogu i sukob među ashabima.
Naime, historijski izvori jasno spominju prljavu ulogu Židova ‘Abdullaha ibn Sebe koji je posijao fitnu među muslimanima time što je posijao nezadovoljstvo među muslimanima koji su se kasnije pobunili protiv ‘Uthmana i ubili ga.
Također, jasno je teško stanje ‘Alija koji je skoro na silu u Medini postavljen za khalifu, a nije imao snage ni moći čak ni da istraži ‘Uthmanovo ubistvo, a kamoli da počinioce kazni.
Jasno je i Mu’awijino nerazumijevanje ‘Alijeve nemoći u Medini, te odandje (iz Damaska, gdje je bio namjesnik Šama) odbijanje da ‘Aliju da prisjegu na vjernost kao novom khalifi sve dok ovaj u Medini ne kazni ‘Uthmanove ubice.
Šejtan je posijao sjeme razdora, dvoličnjaci su ga zalili vodom smutnje, Mu’awija je doveden u zabludu da ‘Ali ne želi da kazni ubice svog prethodnika i razumljivo je da mu nije htio dati prisegu, a ‘Ali je sa pravom želio da zavede red u cijelom khilafetu i da sve islamske provincije dovede pod svoju komandu i eto povoda za sukob.
Nije bilo ni telefona ni kamere ni TV-a da prenese istinite vijesti o stvarnom stanju u Medini i Damasku.

Itekako čovjek može razumijeti obje strane. Posebno kada je sa obje strane veliki autoritet, i to ne učenjak već ashab. Jedan je ‘Ali ibn Ebi Talib, Resulullahov, sallallahu ‘alejhi we sellem, brat od amidže i njegov zet, muž njegove kćeri Fatime, a drugi je Mu’awija, sin Ebu Sufjana, velikog pokajnika i (po riječima Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem) jednog od prvaka džennetskih mladića, a brata Remle, Ummu Habibe, Resulullahove, sallallahu ‘alejhi we sellem, žene.
Dakle, ‘Ali je zet Resulullaha (s.a.w.s.), a Resulullah (s.a.w.s.) je zet Mu’awije, jer je oženio njegovu sestru Remlu, Ummu Habibu, radijallahu ‘anha.
Neki od učenjaka su Mu’awiju čak spominjali po nadimku “daidža vjernika”, jer on jeste bio brat njihove majke, Ummu Habibe. Od tih učenjaka je Ibn Qudame el-Maqdisi u svom djelu “Lum’atul-I’tiqad”.
Inače, onako kako nam je u slučaju dva suprotstavljena šeri’atska teksta (prije ideje o naskhu, tj. derogaciji) obaveza pokušati ih usaglasiti i “pomiriti”, da ako ikako možemo ne isključimo i ne odbacimo nijedan od njih, tako nam je u slučaju nesporazuma dva velika islamska autoriteta, spora dvojice vladara ili namjesnika, nesloge dva učenjaka ili mudžahida, razdora između dvojice selefa a posebno ashaba, obaveza da nijednog od njih ne odbacimo, ne “prekrižimo”, ne zanemarimo khajr od njega.
Pa sve i ako se nekad desi da je pogreška, grijeh, zabluda jednog od dvojice tolika da se jedan od njih mora odbaciti, “iksirati”, to se može desiti samo u sporu dva vladara ili učenjaka, ali nikako u slučaju dva ashaba, jer je ASHABIMA ALLAH ZADOVOLJAN.
Ko smo mi da budemo nezadovoljni ashabom, nakon što je Allah objavio da je njime zadovoljan???

Pa zar ne znamo da kada se učenjak-mudžtehid potrudi da dođe do ispravnog rješenja za neko šeri’atsko pitanje, nije griješan ako pogriješi, već da čak ima jednu nagradu? Da, ako pogriješi, ima jednu nagradu za svoj uloženi trud, a ako pogodi, ima dvije nagrade: jednu za svoj uloženi trud, a drugu zato što je pogodio i došao do pravog rješenja i odgovora.
Pa ako to znamo, kako da time ne opravdamo onoga ko je u sporu između ashaba pogriješio?
Oni koji su se dobro pozabavili nesporazumom među ashabima, ali se time pozabavili sa objektivnošću, opreznošću i bogobojaznošću (a ne želeći fitnu), došli su do zaključka da je ipak ‘Ali bio u pravu.
U redu, Mu’awija je pogriješio, ali zar ga ne možemo opravdati onako kako ćemo opravdati nekog učenjaka od prije stotinu godina? Takvog učenjaka pravdamo u grešci osim ako je počinio kufr ili učinio širk time.
U redu, pa ni ništa od onoga što je uradio Mu’awija nije ni blisko kufru!

Na sve ovo su došle i proklete ši’ije u svojoj fanatičnoj ljubavi prema ‘Aliju, ši’ije koje su nakon nekoliko godina, kada je Mu’awijin sin Jezid snosio dio odgovornosti za ubistvo ‘Alijinog sina Huseina na Kerbeli, dodale na svoju mržnju prema porodici Mu’awije, te došli sa izmišljenim predajama kojima će ocrniti i Mu’awiju i njegovo potomstvo (kasnije emewijske khalife).
Oni koji su izmislili neprijateljstvo ondje gdje ga nikako nije bilo (između ‘Alija sa jedne strane i Ebu Bekra, ‘Umera i ‘Uthmana sa druge strane), još im je lakše bilo da preuveličaju postojeći sukob između ‘Alija i Mu’awije, Allah bio zadovoljan obojicom.
Ko kaže da je Mu’awija mrzio ‘Aliju, pa da povlačimo paralele tipa: “Aha, onda je time mrzio i Resulullaha (s.a.w.s.), a samim tim je mrzio i Allaha!”? Onaj ko tako razmišlja mora protekfiriti Mu’awiju, jer je navodno “mrzio Allaha i Njegovo Poslanika”! Koji učenjak je tako razmišljao? Koji učenjak je ikada protekfirio Mu’awiju, ALLAH BIO NJIME ZADOVOLJAN?

Nasuprot tome, učenjaci su, pišući kratke risale o vjerovanju spašene skupine, spomenuli da nam je obaveza napustiti ono što se desilo između ashaba, Allah bio zadovoljan svima njima.

Dakle, uvlačenjem u tematiku razdora između ashaba čovjek sebe opterećuje nečime o čemu neće biti pitan, nečime od čega teško da će se ičime okoristiti, ali što mu može itekako naškoditi. “Stajanjem na jednu stranu” čovjek prestaje da opravdava drugu stranu, počinje da sumnjiči, okrivljuje, optužuje i mrzi. Koga? Ashaba Allahovog Poslanika (s.a.w.s.), da Allah sačuva! Takav dovede sebe do toga da se drugome čudi što za ASHABA kaže: “Allah bio zadovoljan njim”, iako je taj neko samo rekao ono što je Allah rekao (da je zadovoljan ashabima).
I nemojmo se lagati da se čovjek može zadržati na optuživanje samo Mu’awije (ili ‘Alija), jer su sa obojicom bile hiljade i hiljade ljudi, barem stotine i stotine ashaba na svakoj strani.
Onaj ko zapostavi Kur’an i vjerodostojni sunnet, ko zapostavi odgoj sebe i svoje porodice, a sebe uposli čačkanjem po sumnjivim i nepotvrđenim (a nekad dokazano lažnim i izmišljenim) historijskim pričama, kako kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem: فلا يلومنّ إلا نفسه “neka ne krivi (nikog drugog), osim samog sebe.”

Odgovorio: Ebu Ahmed.