PITANJE:
Esselamu alejkum.
Da li smo duzni sljediti neki od mezheba? I je li Ibn Tejmijje bio hanbelijskog mezheba?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Dužni smo slijediti Kur’an i sunnet.
Medhhebi i sve što je učinjeno unutar njih nisu ništa drugo osim shvatanja i trud učenjaka da se što bolje slijedi praksa Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.
Niko od tzv. “osnivača medhheba” nije imao namjeru niti nametati svoje mišljenje ni autoritet niti da osnuje pravnu školu čiji će se sljedbenici fanatično držati njegovog mišljenja i u to ime neprijateljevati sa sljedbenicima drugih pravnih škola.
Ti “osnivači”, dakle Ebu Hanife, Malik, es-Šafi’i i Ahmed su samo davali svoja mišljenja i fetwe, pa su kasnije njihova mišljenja sabrana i tako nastali pravci poznati po njihovim imenima. I pored svog uvažavanja truda sve četvorice, moramo uvijek imati na umu da Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, nije bio ni hanefija, ni malikija, ni šafi’ija ni hanbelija. Štaviše, to nisu bili ni ashabi ni tabi’ini, pa čak ni Ebu Hanife nije bio hanefija, niti Malik malikija.

Zato po pitanju medhheba moramo biti u sredini između dva pretjerivanja:

PRVO PRETJERIVANJE: Fanatično i slijepo slijediti jedan odabrani medhheb i prihvatanje mišljenja “svog imama” i nakon što se sazna da je drugi imam i drugi medhheb u tom pitanju u pravu.
Dakle, tada čovjek slijedi svoj medhheb i svog imama ako se on u tom pitanju (ne želeći to) suprotstavio sunnetu (najčešće jer nije znao za hadith koji ukazuje na neispravnost njegovog stava). Tada će imam biti opravdan jer nije znao, ali će sljedbenici biti griješni jer ga svjesno slijede u grešci, odabirući njegovu grešku (jer je to stav njegovog medhheba), a odbacujući stav koji je bliži sunnetu (samo jer je to stav drugog medhheba).

DRUGO PRETJERIVANJE: Potpuno odbaciti ideju o medhhebima, tvrdeći da se treba slijediti samo sunnet.
Tvrdnja da se treba slijediti samo sunnet je sasvim istinita, ali će nam sunnet ostati “zamagljen” i nedovoljno jasan odbacivanjem ogromnog truda imama i učenjaka medhheba koji su uložili upravo tražeći stavove najbliže sunnetu.
Tim odbacivanjem medhheba nesvjesno se predstavljamo boljim i učenijim od svih onih učenjaka koji su se smatrali ili predstavljali sljedbenicima određenih medhheba (…el-Maliki, …el-Hanbeli i sl.).

Dakle, i ovdje je cilj biti umjeren, u sredini, želeći da slijedimo ISKLJUČIVO sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, riješeni da NIKADA ne odbacimo njegove riječi i njegov sunnet ni zbog čijih riječi i ničije fetwe, ali da (sa druge strane) na tom putu NE zanemarujemo i ne ignorišemo autoritet imama i učenjaka medhheba, jer smo svi mi daleko od učenjaka a kamoli mudžtehida, te nam je – upravo okorištavanjem od njihovog znanja i truda i poređenjem njihovih stavova i mišljenja i (što je najvažnije) njihovih argumenata za te stavove – olakšano saznavanje stavova najbližih sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Na taj način, sljedbenik sunneta je u jednoj mes’eli (pitanju) “malikija”, u drugoj je “hanbelija” itd., prihvatajući i slijedeći samo ono mišljenje koje je argumentovano prihvatljivim hadithom, čije god to mišljenje bilo. Naravno, sljedbenik sunneta ni tada nije ni malikija ni hanbelija, već je sljedbenik sunneta Allahovog Poslanika, ‘sallallahu alejhi we sellem.

A što se tiče Ibn Tejmijje, on se smatra sljedbenikom hanbelijskog medhheba, malo zbog okruženja i odgoja u toj pravnoj školi, malo zbog pripadnosti tom medhhebu njegovih predaka, koji su također bili učenjaci (njegov otac i njegov djed Medždud-Din), ali i pored toga što jeste bio hanbelija, on nije bio slijepi sljedbenik te škole da bi odbacio vjerodostojni hadith koji ukazuje na praksu suprotnu stavu njegovog medhheba.
Tako se Ibn Tejmijje u mnogim pitanjima razišao sa zvaničnim stavom hanbelija. I ne samo da je znao odbaciti stav hanbelija kad bi saznao sa sahih hadith, već se nekada razišao sa stavom medhheba i svojim idžtihadom i mišljenjem, kao u slučaju trostrukog razvoda braka (tri puta izgovorenih riječi razvoda na jednom sijelu, tj. odjednom).
U prilog tome da Ibn Tejmijje nije bio hanbelija “po svaku cijenu” govori i to da su se neki njegovi učenici pripisivali drugom medhhebu. Naime, iako se Ibnul-Qajjim pripisuje hanbelijama, dva Ibn Tejmijjina čuvena učenika – edh-Dhehebi i Ibn Kethir – su šafi’ije.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.