PITANJE:
Esselamu alejkum brate moj.
Ja sam dosao u Njemacku raditi i ovamo sam vec mjesec dana. Moje pitanje glasi: Da li ja spadam pod kategoriju putnika?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Iako postoji usamljeno mišljenje da se čovjek smatra musafirom (putnikom) sve dok se ne vrati u svoje mjesto stalnog boravka, ogromna većina islamskih učenjaka nisu na tom stavu.
Naime, jedini argument kojim dokazuje ova manjina učenjaka jeste postupak ashaba ‘Abdullaha ibn ‘Umera, radijallahu ‘anhuma, koji je u Azerbejdžanu ostao šest mjeseci i sve vrijeme je kratio namaz (smatrao sebe putnikom koji ima prava na tu olakšicu).
Međutim, ispravno objašnjenje ovog njegovog postupka je da je on, Allah bio njime zadovoljan, u Azerbejdžanu boravio sve vrijeme namjeravajući da se ubrzo vrati, ali se boravak iz dana u dan odugovlačio.
Imam el-Bejheki je zabilježio od Nafi’a da je ‘Abdullah ibn ‘Umer, radijallahu ‘anhuma, rekao: “Bili smo blokirani snijegom dok smo bili u vojnom pohodu u Azerbejdžanu, i klanjali smo dva rek’ata.”
Štaviše, el-Ethram, Allah mu se smilovao, je prenio da je Nafi’, Allah mu se smilovao, rekao: ” ‘Ibn ‘Umer, radijallahu ‘anhuma, je boravio šest mjeseci (na pohodu) u Azerbejdžanu, Klanjajući namz po dva rek’ata, a snijeg ga je sprječavao da uđe u Azerbejdžan.” (Ovu predaju su autentičnom ocijenili Ibn Hedžer, ez-Zejla’i i el-Albani)
Ibn ‘Umer, radijallahu ‘anhuma, je dakle kratio namaz tokom ovog perioda samo jer nije namjeravao da toliko dugo tamo boravi i jer je čekao i očekivao da se snijeg otopi, snijeg koji ga je spriječavao od ulaska u grad.
Ovo dodatno potvrđuje i predaja ‘AbdurRezzaka, Allah mu se smilovao, da je Nafi’, Allah mu se smilovao, rekao: ” ‘Ibn ‘Umer, radijallahu ‘anhuma, je boravio šest mjeseci u Azerbejdžanu krateći namaz”, rekao: “A on (tj. Ibn ‘Umer) je govorio: ‘Da smo mi bili rješeni ostati, ja bih obavljao namaz u cjelosti (tj. ne bih ga kratio)’.”
Ovo znači da je Ibn ‘Umer, radijallahu ‘anhu, očekivao topljenje snijega i omogućavanje nastavka putovanja praktično svaki dan.

Dakle, ako to shvatanje da putnik može i treba kratiti namaz prilikom boravka negdje i više nedjelja ili više mjeseci ili godina (!) odbacimo kao neispravno jer se do njega došlo samo pogrešnim shvatanjem postupka ashaba, imamo mišljenje ogromne većine učenjaka, a to je stav da je vrijeme za kraćenje namaza (i eventualno njihovo spajanje) ograničeno, na čemu su saglasni, pa se može reći da je putnik ona osoba koja pođe na putovanje dugo _ km i namjerava se tamo zadržati manje od _ dana, ali onda dolazimo do novog razilaženja, a ono je po pitanju udaljenosti na koju se putuje i vremena koliko se tamo namjerava ostati.

UDALJENOST NA KOJU SE PUTUJE:
Pa po pitanju udaljenosti potrebne da se neko smatra putnikom imamo mišljenja koja variraju uglavnom oko nekih 80-ak do 90-ak kilometara, ali i mišljenje da se čovjek smatra putnikom pri svakom udaljavanju koje se u tradiciji stanovnika te regije smatra putem.
Po tome, ako Sarajlije odlazak do Kaknja (koji je na nekih 45 km, ako se ne varam) ne smatraju nečijim “putem”, “putovanjem”, odlazak na tu udaljenost se neće smatrati putem koji će čovjeku dozvoliti skraćivanje namaza.
A ako Sarajlija krene na put ka Zenici (koja je na nekih 60-ak km, ako ne griješim), ako Sarajlije odlazak ka Zenici smatraju putem, on će se smatrati putnikom i imeće pravo na skraćivanje namaza.
U prilog tvrdnji da ovo mišljenje ima smisla navešću slučaj Peći (Kosovo) u kojoj sam odrastao i dugo živio: Na 75 km od Peći se nalazi Prizren. Muslimani će se možda podijeliti u mišljenju da li čovjek koji ide ka Prizrenu sebe treba smatrati putnikom ili ne (jer nema nekih, po nekome potrebnih, 90 km).
Međutim, na drugoj strani Peći je Rožaje, na samo 45 km udaljenosti. Odlazak ka Rožajama (iako samo 45 km) se možda može smatrati putem prije negoli odlazak ka Prizrenu (75 km), jer je Prizren u istoj državi (Kosovo), a Rožaje su u Crnoj Gori, pa postoji granični prijelaz i često zadržavanje ili gužva na njemu, a uz to je cio put zapravo preko planinskog prelaza, vijugavim putem.
Ovas primjer sam naveo da bih naglasio da ovo mišljenje (gledanje na tradiciju i shvatanje ljudi) ne uzima u obzir samo dužinu puta (kilometražu), već i uslove puta.

VRIJEME KOJE SE NAMJERAVA PROVESTI U MJESTU U KOJE SE PUTUJE:
Po pitanju vremena koje se namjerava ostati u mjestu u koje se putuje, vidjesmo da nema utemeljenja smatrati da se namaz može kratiti i nakon stizanja u mjesto gdje se namjerava ostati više nedjelja ili mjeseci, već je to vrijeme svakako mnogo kraće, ali i oko toga nema saglasnosti među islamskim učenjacima.
Mišljenja variraju otprilike od nekih tri dana pa do petnaest, sedamnaest ili slično.
Dakle, oni koji su to ograničili na tri dana time žele reći da ako čovjek namjerava da u određenom mjestu boravi duže od tri dana samim stizanjem u to mjesto gudi status putnika i nema pravo da boraveći tamo krati namaz.

Zaključak:

  • UDALJENOST na kojoj se čovjek može smatrati putnikom i koristi olakšice na koje prava ima putnik, jeste ili nekih 80-ak ili 90-km (i sve više, udaljenije od toga), ili na osnovu ‘urfa (tradicije i shvatanja ljudi o tome da li se odlazak ka nekom mjestu smatra putem ili ne).
  • NAMJERAVANO VRIJEME BORAVKA jeste nekih tri do petnaest dana.
    Onaj ko uzme najopreznija mišljenja, on će kratiti namaz tek ako se udalji od svoga mjesta na putovanju ka mjestu koje je udaljeno 90-ak ili 100 km, a u kome namjerava boraviti duže od tri dana. Naj”lakše” mišljenje je kratiti namaz već putujući ka mjestu udaljenom 40-50 km, a u kome namjerava boraviti i do dvije nedjelje.

Ako išta znači moje skromno mišljenje i postupak, ja praktikujem kratiti namaz na udaljenosti većoj od oko 70 km i ako u nekom mjestu namjeravam boraviti duže od 4 dana.

U tvom slučaju, kada je u pitanju putovanje ka Njemačkoj (dalje od 2.000 km), svakako da se za vrijeme putovanja (ali samo tokom puta, doslovno putujući ka tamo) ima pravo kratiti i spajati namaz, ali se stizanjem tamo sa namjerom boravka dužim od 3-15 dana (a ti si tamo već mjesec i namjeravaš ostati svakako još duže od 15 dana) namaz nema pravo kratiti (tj. mora se upotpunjavati, dakle klanjati četiri rek’ata podneva, ikindije i jacije), po idžma’u svih učenjaka koji su shvatili grešku pogrešnog razumijevanja opisanog postupka ‘Abdullaha ibn ‘Umera, radijallahu ‘anhuma.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.