SAŽETAK ZABLUDA MEDĀHILA (MEDHALIJEVACA)

SAŽETAK ZABLUDA MEDĀHILA (MEDHALIJEVACA) [1]

Ebū Hafs eš-Šāmī

Medāhile je ime sekte koja sebe pripisuje selefijama. Nazvani su po Rebī’ bin Hādī el-Medhaliju (iz plemena Medhali), baš kao što su eš’ārije nazvane po Ebul-Hasanu el-Eš’ariju (iz plemena Eš’ari).

Oni su nazvani po drugim stvarima također:

  • Džāmije, nazvani po Muhammed Emīn el-Džāmiju, učenjaku iz Afrike, koji je ranije započeo neke od kritika učenjaka, studenata i ija. Ja lično ne volim ovaj naziv za njih, jer Muhammed Emīn el-Džāmi nije toliko poznat kao Rebī’ el-Medhalī, niti on ima tako visoko mjesto unutar sekte, niti je bio tako ekstreman kao što je Rebī’.
  • Selefijja džedīdaneo-selefije (nove selefije).
  • Džemā’at et-tebdī’ wel-hidžre – grupa koja druge proglašava novotarima i grupa bojkota.
  • Ad’ija’ es-selefijja – oni koji sebi pripisuju selefizam.
  • Hulūf, što znači oni koji su došli nakon selefa, prema hadīsu u Muslimovom ‘’Sahīhu’’:

”A onda će doći hulūf, koji će govoriti ono što ne rade i činiti ono što im nije naređeno. Pa, ko god bude vodio džihād protiv njih svojom rukom on će biti vjernik…”, itd. 

  • Selefijja ehlul-welā’ – selefije koje su odane (vladama). Ovaj termin je naveden od grupe medhalijevaca u dokumentu koji su oni napisali za ministra unutrašnjih poslova Saudijske Arabije, da mu pomognu protiv ”pozivača u revoluciju”. Ovaj naziv je također korišten protiv njih od strane nekih učenjaka.
  • Murdži’atul-’asrmurdžije današnjice, zbog činjenice da irdžā’ bujno raste među njihovim sljedbenicima, iako to nije njihova najvažnija karakteristika.

Ja ih volim zvati medāhile (medhalijevci), zato što je čovjek koji je njihov pokvareni poziv raširio i pronio istočno i zapadno bio – Rebī’ el-Medhalī, neka mu Allāh dā ono što zaslužuje. On je također najpoznatiji od njihovih učenjaka.

A što se tiče njihove najjedinstvenije karakteristike – a ne i najgore – ja lično vjerujem da je to njihovo preuveličano i ekstremno razumjevanje džerha i tebdī’a.

Džerh je nauka potcjenjivanja prenosilaca zbog nedostataka ili mahana u njihovoj povjerljivosti. Ovo je bilo praktikovano od strane učenjaka, da bi se znalo od koga hadīs može biti prihvaćen, a od koga treba biti odbačen. Oni su ga također koristili i u kasnijim generacijama u smislu – od koga znanje može biti uzimano.

Tebdī’ je proglašavanje nekoga novotarom. Ovaj ekstremizam je najjasniji u njihovom lošem primenjivanju principa ”ko god novotara ne proglasi novotarom – onda je on sam novotar”. Tako su oni pogrešno primjenili ovaj princip, kao što su tekfirske grupe pogrešno primjenile ispravan princip ”ko god kāfira ne proglasi kāfirom – onda je on sam kāfir”.

Početna tačka za prosječnog i tipičnog medhalijevca – laika ili učenjaka – je Sejjid Qutb. Ko god njega ne proglasi novotarom, onda je on sam novotar. Ko god ne proglasi novotarom onoga koji se ustegao od tebdī’ (proglašavanja novotarom) Sejjida Qutba, on je također novotar, itd., sve dok niko ne bude ostavljen na Zemlji, izuzev pripadnika ove frakcije. 

Zbog njihovog ekstremizma, oni su slijedili običaje ehlul-bid’a (sljedbenika novotarije) prije njih, pa su se dalje podijelili u podsekte.

Oni koji su u nekim pitanjima stali na stranu Rebī’a i oni koji su stali na stranu Egipćanina po imenu Ebul-Hasan el-Ma`ribī. Podjela se započela Ebul Hasanovim ustezanjem od proglašavanja određenih pojedinaca novotarima (u dodatku na druge stvari), pa su se oni koji su se uzdržali od proglašavanja Ebul-Hasana novotarom – grupisali sa njim.

Ovo uključuje jordanske medāhile, koji za sebe tvrde da su učenici šejhul-Albānija (što su kao lažnu tvrdnju proglasili neki od onih koji su bili bliski šejhu, kao što je Ebu Mālik Muhammed Ibrāhīm Serkah, bivši medhalijevac).

Novotarije i devijacije medāhila uključuju:

  • Vjerovanje da je propisivanje ljudskih zakona, te potpuno uzdržavanje od suđenja po šeri’atu, ili protivljenje sudu po šeri’atu, traženje presude pred tāgūtom – samo mali kufr, tj. ono što ne izvodi počinioca iz vjere islāma, izuzev sa istihlālom. Istihlāl je da počinioc grijeha vjeruje da je taj njegov grijeh dozvoljen. Tako su oni grijehe velikog kufra i velikog širka izjednačili sa manjim grijesima poput bluda, pijenja alkohola itd., postavljanjem uslova istihlāla za veliki kufr, koji u stvarnosti jedino postoji kao uslov za mali kufr ili veliki grijeh (da postoji dozvoljavanje toga, da bi čovjek bio nevjernik) [2] .
  • Vjerovanje da djela tijela nijesu temelj ili uslov za postojanje īmāna da bi se o čovjeku sudilo kao o muslimanu. Stoga, po njima, čovjek može da nikada ne klanja, ne daje zekāt, ne posti ramadān, niti obavi hadždž, nikada da ne uzme abdest, nikada se ne očisti, itd., i on će i pored toga i dalje biti musliman, čiji ga islām može spasiti od džehennemske vatre. Oni ga mogu nazvati griješnikom, ali kāfirom ne. Tako oni slijede murdžije prošlosti.
  • Preuveličavanje koncepta opravdanja neznanjem u pogledu suda ovozemaljskog života. Tako oni nalaze opravdanja onome koji sebe naziva muslimanom (oni sude o njemu kao muslimanu) u svim situacijama, po svim pitanjima. Pa, prema njima, nema razlike između osnove islāma, stvari koje su poznate od vjere, ili onih stvari koje su manje pojavne ili očigledne. Nema razlike između onoga koji je odrastao među muslimanima i onoga koji nije. Nema razlike između novog muslimana i drugih. Svi oni su uvijek muslimani, čak i ako zapadnu u mnoge vrste očiglednog kufra i širka, zbog ”mogućnosti neznanja”. Ova konfuzija među njima se također primjenjuje na pitanje te`wīla (pogrešnog tumačenja), kojim oni pravdaju mnoge vladare koji su (u dodatku na već počininjeni kufr, još i izgovorili istihlāl (ohalaljivanje) njihovog propisivanja ljudskih zakona.
  • Vjerovanje da veliki welā’ (prijateljevanje, odanost) sa nevjernicima nije veliki kufr, izuzev ako osoba u sebi ima nijjet (namjeru) kufra, kao što je: da želi da pomogne vjeru kufra, da uništi Allāhovu vjeru, itd. Tako (po njima), ako bi čovjek vodio krstaški rat protiv islāma, predvodio ga, podržavao ga imetkom i životom – on bi i dalje bio musliman, sve dok ne izgovori unutrašnju namjeru kufra. Tako oni ne čine samo djelo kufrom, sve dok nije potvrđen ovaj uvedeni (novotarski) uslov.
  • Vjerovanje da džihād ne može biti fard ‘ajn za čitav ummet. Također, u vezi s džihādom je i njihovo vjerovanje da džihād nije dozvoljen bez islamske države, čiji imām (vođa) upravlja tim džihādom, vjerovanje da je džihād zabranjen bez dozvole imāma,… Sve ovo je u pogledu – defanzivnog (odbrambenog) džihāda.
  • Nazivanje onih koji čine tekfīr murtedskih vladara i njihovih vojnika – hawāridžima ili tekfircima. Oni zabranjuju hurūdž (ustajanje ili pobunu) protiv ovih murtedskih (otpadničkih) vladara zbog činjenice da ih oni smatraju muslimanima. A ako oni i prosude o nekome od njih kao o nevjerniku, oni i dalje zabranjuju ustajanje (pobunu) protiv njega, zbog činjenice da to ustajanje nije vođeno od strane imāma (vođe muslimanske države).
  • Umanjivanje važnosti svijesti i svijesnosti o trenutnim stanjima i događajima, govoreći da je to potrebno samo vladarima i učenjacima, te da laik (nestručnjak) nema potrebe za tim. Ova glupa ideja vodi do toga da mnogi laici vjeruju da su vladari u njihovim zemljama muslimani, jer oni nisu svjesni kufra koji ti vladari praktikuju. Tako ovi laici ponekad završe žrtvujući sebe za tāgūta (otpadničkog vladara), bivajući njegove iskrene sluge i robovi.
  • Iskušavanje ljudi koji su na pozicijama u pogledu određenih pojedinaca, koje su oni okarakterisali kao novotare. Ako se osoba složi sa njima u pogledu njihovog tebdī’a (proglašavanja te osobe novotarom), onda je ona podržana, a ako se ne složi, ona je uzeta za neprijatelja i omalovažena. Pojedinci kojima oni ljude testiraju su često nazvani novotarima, zasnovano na  nekim od gore spomenutih, pogrešnih tumačenja.

Oni slijepo slijede zvanične vladine učenjake u njihovim stavovima prema njihovim vladama i politici. Pa, ako vladini učenjaci kažu da je mir sa Židovima u Palestini dobar i dozvoljen, medhalijevci kao papagaji ponavljaju njihove riječi.

  • Smatranje samo nekoliko ljudi učenjacima u onome što oni zovu ”menhedž”. Niko drugi ne može biti upitan na ova ”menhedž” pitanja. U ove ”menhedž doktore” spadaju Rebī’ el-Medhalī, ‘Ubejr el-Džābirī, itd. Oni ih slijepo slijede u pitanjima džerha i tebdī’a.
  • Medāhili su skloni poziciji podržavanja saudijskog otpadničkog režima, iako su oni podržavaoci većine otpadničkih režima uopće. Ali i pored činjenice da neki medāhili čine tekfīr nekih od ovih režima (Sirija, Libija, itd.), oni su uvijek složni u hvaljenju i podržavanju saudijskog režima srcem i dušom.
  • Oni su vrlo brzi i lahki u proglašavanju ljudi novotarima, čak i po pitanjima koja nisu novotarija, već najbolje stvari od islāma! Poput džihāda. A što se tiče stvari koje su zaista novotarija, ako neka osoba zapadne u njih, oni brane čitanje ili hvaljenje ičega što je ta osoba napisala. Na primjer, Sejjid Qutb je imao novotarija, ali su ih imali i mnogi učenjaci prošlosti i sadašnjice koje ehlis-sunnet, kao i medāhili navodi, kao što su Ibn Hazm, en-Newewi, Ibn Hadžer, itd. Pa ipak, oni apsolutno zabranjuju razmatranje knjiga Sejjida Qutba ili drugih poput njega iz tog razloga.
  • Zbog činjenice da oni smatraju da su mnogi od ovih otpadničkih vladara legitimni muslimanski vladari (vlade) i zbog činjenice da one koji se bune protiv ovih režima smatraju pobunjeničkim, hawāridžijskim banditima, oni dozvoljavaju udruživanje i pomaganje otpadničkih vlada, čak i ako to završava u pomaganju ovih murteda protiv muslimana. Ovo je vjerovatno najgori od medāhilskih zločina (za one koji drže ovaj stav), jer je to riddet (otpadnistvo), i to riddet mudhāhere (otpadništvo prouzrokovano pomaganjem mušrikā protiv muslimana).

Na kraju, oni su skloni da drže stavove koji su naklonjeni neprijateljima islāma, okrutni (bezdušni) protiv muslimana, ličeći na hawāridže u njihovom ”ubijanju sljedbenika islāma, a pošteđivanja mnogobožaca”.


[1] Medāhila ima svugdje po arapskom svijetu, a najviše u Jordanu, Saudijskoj Arabiji, u zemljama Arapskog zaljeva, … Što se tiče naših krajeva, medāhile imaju svoje sljedbenike u Albaniji, na Kosovu,…

[2] Ispravno vjerovanje ehlis-sunneta wel-džemā’ata po ovom pitanju je da čovjek koji čini velike grijehe – pije vino, krade, čini blud, posluje s kamatom,… nije nevjernik, sve dok taj svoj grijeh ne ohalali (smatra ga dozvoljenim ili ga proglasi dozvoljenim), negirajući time Allahovu zabranu tog djela, postajući tako onaj koji ohalaljuje ono što je Allah oharāmio

Međutim, od onoga koji čini djelo kufra se ne traži da to djelo kufra ohalāli ili ga smatra halālom, da bi tada postao nevjernik. Ne, već tog počinioca djela kufra od tekfīra (proglašavanja nevjernikom) mogu spasiti samo preventivni (spriječavajući) faktori tekfīra, a to je slučaj da se ustanove situacije ili stanja u kojima je takav čovjek bio: ili prisiljen, ili nije znao da je to djelo koje čini – djelo kufra, ili mu je u ushićenju (uslijed velike radosti, straha,…) nepromišljeno ’’izletjela’’ riječ kufra, ili je imao neki te’wīl (pogrešno tumačenje šeri’atskog teksta),… Ukratko rečeno, po vjerovanju ehlis-sunneta wel-džemā’ata, to što čovjek nije ohalalio djelo kufra koje čini – nije preventivni (spriječavajući) faktor tekfīra,pa će, ukoliko se ne ispriječi neki od šeri’atski ispravnih i prihvaćenih preventivnih faktora, čovjek biti proglašen nevjernikom, ohalālio on to svoje djelo kufra koje čini ili ga ne ohalālio.

Najekstremnije murdžije uopšte ne uključuju djela u definiciju īmāna, pa i ako čovjek ne čini ništa od djela tijela – on je po njima musliman samim svojim ubjeđenjem.

Na drugoj strani, šta god od djela kufra da počini – nije nevjernik, jer po njima, kao što djela tijela ne ulaze u īmān, i kao što īmān postoji i bez njih, tako ni loša djela ne mogu okrnjiti (umanjiti) īmān, niti ga djela kufra mogu poništiti

Medhalijevci (pripadnici skupine o kojoj je ovdje riječ) su od manje ekstremnih murdžija po pitanju definicije kufra, īmāna i tekfīra, pa oni najčešće uključuju djela u īmān, ali samo kao uslov potpunosti (kompletnosti) īmāna. Tako je, po njima, onaj koji ne čini nikakva djela islāma – ipak musliman, jedino je njegov īmān nekompletan, jer nema djela. A ako čovjek učini djelo kufra, po njima ne postaje kāfir, jer su djela samo uslov kompletnosti īmāna. Oni među njima, koji su najpravedniji i najbliži Istini, priznaju da postoje djela kufra koja, ako se počine, izvode počinioca iz vjere islāma. Međutim, postavili su novotarski uslov za ovaj tekfīr (proglašavanje počinioca djela kufrakāfirom). Ovaj uslov je – da počinilac djela kufra nije kāfir, sve dok ne ohalali to djelo kufra koje čini, pa makar ne postojao nijedan šeri’atski ispravan preventivni faktor tekfīra (tj., makar se ustanovilo da je počinilac tog djela znao da činjenje tog djela izvodi iz vjere, da nije na činjenje tog djela bio prisiljen, da nije imao nikakav te’wīl (pogrešno tumačenje šeri’atskog teksta), da je te riječi (djelo) izgovorio (uradio) sa namjerom onoga što govori (nije mu se ’’omaklo’’), itd) (napomena prevodioca)