PITANJE:
Es-selamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, dragi brate Ebu Ahmede,
Da li je grijeh ubiti životinju koja nam nanosi štetu ali je u pitanju konj koza itd
Vlasnik ne obraća pažnju na upozorenja jer svoje životinje pusta u tuđe vlasništvo odnosno njivu a životinje prave štete po njivi.
Allah te nagradio brate.
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.
Dozvoljeno je ubijanje životinja:
– u cilju pribavljanja hrane, kože i sličnog, i
– u cilju zaštite od njihove štete.
Sve mimo toga je zabranjeno ubijanje, poput zabrane u hadithu da se životinja uzima za živu metu, tj. gađati životinju (kamenom, strijelom, metkom,…) samo da bi se vježbalo gađanje ili da bi se zabavili ili iz kog god drugog razloga.
Prvo je suvišno objašnjavati i dokazivati, jer je i u Kur’anu i sunnetu na toliko mjesta spomenuto dozvoljeno meso i njegove vrste, te da je jedenje mesa praksa prijašnjih poslanika, kao i posljednjeg Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, i njegovih ashaba.
Drugo je dokazano, između ostalog, i hadithom u kome stoji da je ‘A’iša, radijallahu ‘anha, prenijela da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao:
خَمْسٌ مِنَ الدَّوَابِّ كُلُّهُنَّ فَاسِقٌ، يَقْتُلُهُنَّ فِي الْحَرَمِ الْغُرَابُ وَالْحِدَأَةُ وَالْعَقْرَبُ وَالْفَأْرَةُ وَالْكَلْبُ الْعَقُورُ
“Pet životinja je štetno i ubijaju se (tj. dozvoljeno ih je ubiti) i u haremu (tj. pored Ka’be): vrana, kobac, škorpija, miš i pas koji napada (bijesan pas).” (“Sahihul-Bukhari”, hadith br. 1829.)
Učenjaci su složni da se dozvolom ubijanja spomenutih štetnih životinja i u samom haremu Ka’be cilja na dozvolu ubijanja njih i od strane muhrima (onog ko je u stanju ihrama i kome je u osnovi zabranjeno loviti, ubijati i prolijevati krv), što ukazuje na veliku štetu od ovih životinja. Također, neki učenjaci su u kategoriju “agresivnog psa” ubrojali još i lava, tigra, leoparda, vuka, risa i slične životinje.
Međutim, primjetićemo i složićemo da je osnova da se pod svim spomenutim štetnim životinjama misli na životinje koje su puštene, slobodne, koje nisu nečije privatno vlasništvo, te da uz to ni od jedne od njih nema nikakve koristi, te meso nijedne od nje nije dozvoljeno jesti.
Na pitanje da li je agresivne pse lutalice dozvoljeno trovati, Stalna Komisija za izdavanje fetwi je odgovorila fetwom da je to zabranjeno, te da ih je u krajnjem slučaju, ako se nikako drukčije ne može otkloniti njihovo zlo, dozvoljeno ubiti na što bezbolniji način, upucavanjem ili sl.
I u spomenutom pitanju i slučaju (pasa lutalica) imamo spomen životinja koje nisu ničije vlasništvo niti od njih ima koristi, niti je njihovo meso dozvoljeno jesti.
Međutim, kada je u pitanju korisna životinja poput magarca, mazge, konja (čije meso je dozvoljeno jesti, pa iako ga ljudi određenog podneblja ne jedu, ljudi ipak imaju korist od njih tako što ih jašu, tovare i sl.), a posebno kad su u pitanju kokoška, koza, ovca, krava i sl., životinje čija korist je svima poznata (jaja, mlijeko, meso i sl.), a uz to je ta životinja domaća i nečije je vlasništvo, pa još ako znamo ko je njen vlasnik i još je on naš komšija, nije nam dozvoljeno ubiti je.
Ako je ubijemo samo da se oslobodimo štete pa njen leš bacimo, nepravedno ćemo postupiti prema životinji koja ne razumije značenje linija i međa na zemlji, a uz to nećemo ni iskoristiti meso što bi bio razumski povod ubijanja.
A ako uzmemo njeno meso i upotrijebimo ga (pojedemo), ipak ćemo komšiji nanijeti finansijsku štetu koja će vjerovatno biti veća negoli vrijednost (cijena) štete koju nam je ta životinja učinila.
Recimo, komšijina ovca ili krava nam je nanijela štetu gaženjem trave, štetu koja iznosi nekih 100 e, ali mi zakoljemo ovcu vrijednu 200 e ili kravu vrijednu 800 e.
A da i ne govorim o reakciji komšije: Ako to od njega sakrijemo, nesumnjivo smo mu nanijeli nepravdu, a ako mu to saopštimo on vjerovatno neće biti zadovoljan ni nadoknadom razlike u cijeni (nije namjeravao prodati je ili zaklati), a kamoli ako mu kažemo a ne nadoknadimo mu tu razliku.
Dakle, ono što se treba učiniti jeste:
1. Skrenuti komšiji pažnju, pa i više puta.
2. Saburati na šteti od strane komšije, jer je pravo komšije (makar bio i nemusliman) veliko. Da, i on bi trebao čuvati naše pravo, a ne kršiti ga, ali će on za to odgovarati, a na nama je da saburamo što je i naređeno, a i lijep je da’wetski primjer, i njemu i svima onima koji čuju da nešto trpimo a ne odgovaramo na nepravdu, pa još ako se zna da smo itekako u stanju odgovoriti.
3. Ako ta šteta nastavlja da se ponavlja, sve učiniti da se postavi međa (granica), ograda između našeg i njegovog posjeda. Ako ona postoji, ali je probijena ili slaba, “zakrpiti” je ili je pojačati, ili podići još uvis, štagod je razlog omogućavanja životinji da ulazi u naš posjed.
4. Ako to nije moguće učiniti (preskupo, neisplativo ili se radi o velikoj metraži te međe), ili se učini ali se šteta i dalje dešava, najozbiljnije porazgovarati sa komšijom, predstaviti kolika je šteta dosad učinjena.
5. Nakon toga, uključiti treće lice ili lica (zajedničkog komšiju, zajedničkog rođaka ili prijatelja ili nekog u selu uglednog i pravednog čovjeka). To najčešće urodi jer se nasilnik postidi svog djela kad drugi posvjedoče da on nije u pravu, a sve i ako ne urodi plodom, lijepo je da musliman ima svjedoke za ono što trpi od nepravde kao vid opravdanja za ono što može uslijediti, da ne bi naštetio da’wi predstavljanjem njega nasilnim a komšije madhlumom.
6. Ako se šteta nastavi dešavati, zaprijetiti komšiji da se to više neće trpjeti i da će se početi odgovarati istim.
7. Ako ni to ne pomogne, nakon toga naplatiti (nadoknaditi, namiriti) štetu na bilo koji raspoloživ način. Dakle, i tada je bolje i ispravnije otuđiti mu motornu testeru nego ubiti životinju.
Mada, siguran sam da najčešće neće ni doći do potrebe za ovim “sedmim” i najbolje je da do toga i ne dođe, već da musliman to ostavi za Sudnji dan ili da sačeka da Allah presudi.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.