PITANJE:
Selamu alejkum.
Imam jedno pitanje: 8. april se obelezava kao Dan romske populacije.
Ako se slavi da li je to kufr?
A ako ga ja ne slavim a prisustvujem tome, da li i to spada u kufr?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullah.

Kratak odgovor:
Ne, tvoje prisustvo tamo nije kufr ni širk.
Međutim, ono je ipak haram (zabranjeno) i grijeh, pa se toga čovjek mora kloniti.

OBRAZLOŽENJE ODGOVORA

Vrlo je važno praviti razliku između nevjerničkih praznika koji su kufr i događaja koji su ispod toga.

1) Proslava i obilježavanje jasnog kufra je kufr.
Prisustvo tamo može biti kufr, haram ili počinilac može biti opravdan, zavisno od namjere i toga koliko je i na koji način prisustvovao.

Ako bi musliman otišao na mjesto činjenja ili obilježavanja (proslave) jasnog širka i kufra da bi tamo ljudima obznanio din i pozvao ih u tewhid, ne bi bio ni kafir ni griješnik, već da’ija i dobročinitelj.
Prenosi se da je Muhammed ibn ‘AbdulWehhab, rahimehullah, odlazio među mušrike koji su činili ‘ibadet kod kabura ashaba Zejda ibnul-Khattaba (‘Umerovog brata) i govorio im: “Allah je bolji od Zejda!“, želeći time da im kaže da samo od Allaha trebaju tražiti, na Njega se oslanjati i sl.
Zar ćemo ga optužiti za širk i kufr jer je tamo prisustvovao (a jeste prisustvovao)?
Ako nećemo, čime ga pravdamo? Svakako, namjerom i samim djelom koji se suprotstavljaju širku koji se tamo čini.

Sve što sam napisao važi za prisustvovanje sijelu, proslavi, obilježavanju jasnog kufra i širka (prisustvovanje suđenju, proslava tzv. Božića, Uskrsa i sl.) gdje se čovjek, kako vidjesmo, itekako može sačuvati grijeha ako im obznani din i pozove ih u tewhid.

2) Proslava i obilježavanje nečega što nije jasni kufr samo po sebi nije kufr, a kamoli da bude kufr samo prisustvovanje tome.

Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, je učinio hidžru u Medinu i u njoj zatekao muslimane (iako su bili novi u islamu, to su bili muwehhidi) koji su obilježavali neka dva datuma u kojima su imali običaj veseliti se, pa im je rekao da im je ta dva praznika Allah zamijenio boljim (ramazanskim i kurbanskim Bajramom). Međutim, nije ih smatrao ni nazvao kafirima, murteddima zbog toga.

Proslava i obilježavanje takvih datuma (rođendana, godišnjice braka, mature, diplomiranja i sl.) u kojima se ne slavi nevjernički praznik, nije kufr samo po sebi.
To jeste novotarija, grijeh, slijeđenje puta mimo puta vjernika, ali nije kategoričan kufr.

Oni koji u tome pretjeruju pa tekfire svakoga ko obilježi rođendan (samo jer to nije islamski praznik) bi, tom logikom, morali tekfiriti i insana koji svake godine istoga dana zakolje kurban u znak zahvalnosti Allahu jer mu je tog dana spasio život!

Dakle, svi ti povodi i događaji nisu kufr pa ni njihovo obilježavanje nije kufr, a još manje može biti kufr prisustvovanje tome.

U konkretnom slučaju za koji pitaš, obilježavanja Dana romske populacije i sličnih dana nije kufr samo po sebi.

Ne treba žuriti pa odmah to povezati sa nacionalizmom koji je kufr, jer i nacionalizam može imati svojih manifestacija koje su ispod kufra, a to je: da se čovjek osjeća i deklariše (izjašnjava) kao Bošnjak, Albanac, Rom, i sl., da voli svoju pripadnost određenom narodu, da voli jezik, kulturu ili tradiciju i običaje tog naroda, što sve ili nije sporno ili prerasta u grijeh, ali nije kufr sve dok čovjek ne počne davati prednost svojoj naciji nad islamom.

Također, to ne treba odmah smatrati kufrom samo jer je to oponašanje nevjernika, jer oponašanje nevjernika može biti kufr, ali može biti i grijeh i ispod toga.
Oponašanje nevjernika je voziti auto (oni ga izmislili i počeli voziti), pa je to sasvim dozvoljeno.
Oponašanje nevjernika je nositi kravatu ili šešir, pa je to haram ali nikako nije kufr.

A obilježavanje dana neke nacije može biti grijeh ako je ta nacija jaka i brojna, ali može biti i opravdano ako je narod toliko slab i malobrojan da mu prijeti nestanak, ili je kao manjina toliko asimiliran da predstoji nestanak njegovog jezika, kulture i tradicije, pa je u tom slučaju i grijeh u obilježavanju tog dana manji.
Nekada cilj takvih obilježavanja bude prosto da se ljudi upoznaju, da znaju jedni za druge, da se ne pogube u tuđoj sredini.
Još ako je taj narod (koji se pripisuje islamu) manjina usred većine koja je kršćanska i sl., to je još i shvatljivije.
Dakle, razumljivije je da se Romi (koji se pripisuju islamu) okupljaju u sredini koja je makedonska (kršćanska) nego u sredini gdje su većina Albanci (koji se, kao i ti Romi, pripisuju islamu, pa ih treba vezati islam i prije nacije).

Ja sam se 2000. godine mahsuz zaputio u albansko selo nedaleko od Plava, gdje Albanci 1. avgusta imaju neko svoje nacionalno okupljanje pri čemu se organizuje neki mini-koncert i trkaju se jašući konje, da bih tamo podijelio desetinu primjeraka Kur’ana na albanski jezik. Podijelio to i otišao odatle. Svoj odlazak tamo ni sada ne smatram ni grijehom, a kamoli kufr.

Sve prethodno sam napisao da se ne bi žurilo i srljalo da se po svaku cijenu svako proslavljanje i obilježavanje svega i svačega ocijeni kufrom, pa da se protekfiri svako ko to obilježava, čestita i tome prisustvuje, ma kakve mu namjere i postupci prilikom tog prisustva bili.

Dakle, kao zaključak:

Obilježavanje datuma i događaja koji nisu kufr i koji nisu nevjernički praznici samo po sebi nije kufr ni širk, već je grijeh samim tim što je to novotarija, postupak suprotan sunnetu.

Naravno, iako to nije kufr, dovoljno je što je haram i što je grijeh, pa na takve događaje ne treba ići, na pozive se ne treba odazivati, osim da se ode da se čini da’wa, ali i to samo ako se ti ljudi ne mogu pozvati drukčije osim baš tu i tada. Jer, ako je te ljude moguće pozvati u tewhid na ulici, kućnom posjetom, na trgu i u parku, nema potrebe ići na takav skup.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.