PITANJE:
Selam alejkum. Htjela sam Vas pitati da li je haram presluskivati?
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.
Osnovni propis prisluškivanja je haram (zabrana).
Muslimanu koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan je u osnovi zabranjeno uhoditi ili prisluškivati razgovore drugih ljudi, posebno muslimana.
Dokaz za zabranu uhođenja imamo u riječima Uzvišenog Allaha:
وَلَا تَجَسَّسُوا
“I ne uhodite jedni druge” (sura el-Hudžurat, 12. ajet)
Dokaz za zabranu prisluškivanja nalazimo u hadithu koji prenosi Ibn ‘Abbas, radijallahu ‘anhuma kada kaže:
مَنِ اسْتَمَعَ إِلَى حَدِيثِ قَوْمٍ وَهُمْ لَهُ كَارِهُونَ أَوْ يَفِرُّونَ مِنْهُ، صُبَّ فِي أُذُنِهِ الآنُكُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ
“Ko bude slušao razgovor ljudi koji ga preziru ili izbjegavaju – na Sudnjem danu će mu se u uši sipati rastopljeno olovo”. (bilježi ga el-Bukhari, br. 7042)
Nakon te jasne zabrane, postavlja se pitanje zašto (sa kojom namjerom i kojim ciljem) musliman to čini.
PRVO: Moguće je da to musliman čini sa namjerom prenošenja riječi koje je čuo, saznao ili snimio tagutskim vlastima pa je grijeh toga još jasniji i teži, te nakon harama uhođenja ili prisluškivanja to djelo sadrži i špijuniranje radi nanošenja štete muslimanima.
DRUGO: Možda to musliman čini da bi riječi ili postupke prenio drugim ljudima (muslimanima ili nemuslimanima) sa ciljem zavađenja, pa to djelo sadrži i grijeh nemimeta (prenošenja tuđih riječi).
TREĆE: Možda to musliman čini u nekom od stanja kada je izuzet i opravdan od osnovnog propisa (hukma grijeha) tog postupka, kao što je:
- Prisluškivanje taguta, vlasti (policije i sl.) koje mu spremaju spletku, hapšenje, likvidaciju, da bi saznao njihove namjere i da bi od njih time sačuvao i zaštitio sebe ili druge muslimane.
Nema sumnje da mu je to tada dozvoljeno učiniti, bilo da priskuškuje njihov telefonski razgovor ili razgovor u kancelariji i sl. - Prisluškivanje svoje supruge ili djece, ukoliko sumnja u njihov moral i ponašanje.
Tada mu je to dozvoljeno, pod uslovom da ne prekorači granice nužne potrebe. - Prisluškivanje ostalih ljudi (muslimana ili nemuslimana) ako ima opravdane sumnje da na određenom mjestu u određeno vrijeme kuju zavjeru i pripremaju štetu njemu, njegovoj porodici ili drugim muslimanima.
Tada je njemu to dozvoljeno da bi se zaštitio i sačuvao toga, pod uslovom da ne prekorači granice nužne potrebe.
Ovo izuzimanje od osnovnog propisa zabrane u određenim slučajevima je u islamu jasno i njegova primjena je poznata u mnogim mes’elama (pravnim pitanjima), kao što je:
1) Osnovni propis laganja je zabrana, osim u tri situacije: u ratu, među supružnicima i sa ciljem pomirivanja dva muslimana.
Međutim, postoje izuzeci od ovoga, kada bi musliman nelaganjem (govorom istine) naštetio sebi ili drugim muslimanima.
Primjer toga je u slučaj da muslimana koga ionako na granici sumnjiče, zadržavaju, pretresaju (u nekim državama su mu možda i ulazak zabranili) pitaju gdje ide, a on je pošao na neku welimu, ‘akiku, druženje gdje će biti desetine sličnih muslimana.
Ako bi policajcima na granici rekao zašto ulazi u njihovu zemlju, velika je vjerovatnoća da bi ga sa granice vratili, a još prije da bi ga pustili da uđe a onda pratili i skup ometali ili prekinuli, uznemiravajuži muslimane i njihove porodice, žene i djecu, a nije isključeno da bi nekoga i priveli ili uhapsili.
Zar je musliman griješan ako prilikom postavljenog pitanja gdje ide, na granici policiji kaže da ide kod rođaka ili u kupovinu ili šetnju i sl.?
A dokaza za ovo imamo u sunnetu, u bar dva haditha koja su mi sada na umu.
a) U poznatom hadithu o dječaku, vladaru, sihirbazu i učenjaku (koji se navodi u komentarima početka sure el-Burudž) nalazimo da je dječak na putu od dvora ka sihirbazu sretao učenjaka i zavolio njega učenje od njega, pa ga je učenjak podučio da se nakon boravka kod njega zaštiti i opravda tako što će onima na dvoru (koji su ga poslali sihirbazu) reći da ga je zadržao sihirbaz, a sihurbazu reći da su ga zadržali na dvoru.
Dakle, učenjak i pobožnjak ga je podučio da kaže neistinu.
b) U poznatom događaju iz sire, kada su u ranom mekkanskom periodu mušrici napali na prve muslimane (među kojima su bili i Resulullah, s.a.w.s., i Ebu Bekr), pri čemu je ‘Utbe ibn Rebi’a žestoko izudarao Ebu Bekra, do te mjere sa su Ebu Bekrovi rođaci strahovali da bi on mogao od tih povreda preminuti, kada se Ebu Bekr osvijestio, nije htio ni jesti ni piti dok ne sazna šta je sa Resulullahom, s.a.w.s. Rekao je svojoj majci da ode do Ummi Džemil Fatime bintil-Khattab (inače ‘Umerove sestre udate za Se’ida ibn Zejda), jedne od prvih muslimanki, jer je mislio da ona mora znati šta je sa Resulullahom, s.a.w.s., i da je pita šta je sa njim. Kada je Ebu Bekrova majka otišla do nje i rekla joj: “Ebu Bekr pita šta je sa Muhammedom”, Fatima joj je odgovorila: “Ja ne znam nikakvog Ebu Bekra ni Muhammeda”.
Da li je rekla istinu? Nije, dobro je znala obojicu, ali je slagala usljed slabosti prvih muslimana, u strahu da “ta žena” ne prenese mušricima njihovo stanje, položaj, namjere i da im ne naude.
Napominjem da u obje spomenute situacije sudionici (dječaka i ashabijka) nisu bili u stanju rata, niti je to bila stvar između supružnika, niti su izmirivali dva muslimana, a ipak nisu rekli istinu i nisam čuo ni pročitao da je ikada iko spomenuo da su u tom postupku pogriješili.
Šta ih opravdava? To što su htjeli zaštititi svoj čast ili imetak.
2) Osnovni propis gibeta (ogovaranja, spominjanja muslimana u odsustvu po onom što ne bi volio o sebi čuti) je zabrana.
Međutim, ima situacija u kojima je čovjek izuzet od grijeha ako u odsustvu muslimana o njemu nekome kaže nešto što on ne bi volio o sebi čuti.
Od toga je da, recimo, musliman od muslimana zatraži savjet da li da trećem muslimanu povjeri tajnu ili pozajmi novac i sl. Ako upitani musliman zna da je musliman o kome je upitan nepovjerljiv i poznat po odavanju tajni ili nevraćanju duga, on nije griješan ako to saopšti muslimanu koji ga pita, iako musliman o kome to govori ne bi volio da čuje da ga on po tome spominje. Štaviše, upitanome je obaveza reći to što zna.
Isto je i u slučaju da musliman upita muslimana kakva je određena žena koju bi htio oženiti a upitani musliman zna da je spomenuta žena nemoralna, dozvoljeno mu je reži ono što o njoj zna.
Zašto, ako rekosmo da je osnovni propis gibeta zabrana? Upravo da bi se zaštitila čast ili imetak muslimana.
3) Osnovni propis davanja mita (potplaćivanja) je zabrana.
Međutim, ako je ženi muslimanki uskraćeno pravo da je ginekološki pregleda ili da je porodi ženski ginekolog, njoj je dozvoljeno platiti (dati mito) kome god je potrebno, bilo dati doktoru muškarcu da se skloni sa smjene (radnog mjesta) i prepusti ženi, bilo dati toj ženi doktorici da ona obezbijedi uslove da ona pregleda ili porodi tu ženu muslimanku.
Kako je to dozvoljeno, ako rekosmo da je osnovni propis podmićivanja zabrana? Upravo da bi se zaštitila čast žene muslimanke.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.