PITANJE:
Esselamu alejkum!
Ako bi poceo rat (teoretski) u BiH, kako da se ponasamo? Da bjezimo? I sta bi mogli raditi ako se zelimo borit ali ne u kufr upasti?
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.
Ako bi počeo rat bilo gdje (bila to Bosna, Sandžak, Kosovo, Jordan, Malezija,…), musliman mora postupiti onako kako ga je podučio Allah u Kur’anu i Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, u sunnetu.
Allah je u Kur’anu pohvalio odbranu potlačenih, muškaraca, žena i djece MUSLIMANA, ne i mušrika, sekularista, demokrata, evropejaca.
Odbrana zemalja i predjela MUSLIMANA je nekada pohvaljena a nekada naređena (zavisno od propisa odbrane u datom momentu, da li je fard-kifajeh ili fard-‘ajn), ali ne i odbrana demokratske države i njenog ustrojstva.
Uzvišeni je objavio:
لَّذِينَ آمَنُوا يُقَاتِلُونَ فِي سَبِيلِ اللَّهِ ۖ وَالَّذِينَ كَفَرُوا يُقَاتِلُونَ فِي سَبِيلِ الطَّاغُوتِ
“Oni koji vjeruju bore se na Allahovom putu, a oni koji ne vjeruju (kafiri) se bore na putu taguta.” (sura en-Nisa, 76. ajet)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je bio upitan o čovjeku koji se bori jer je hrabar ili jer je pristrasan (plemenu) ili radi prikazivanja (rija’), koji od njih se bori na Allahovom putu, pa je rekao:
مَن قَاتَلَ لِتَكُونَ كَلِمَةُ اللَّهِ هي العُلْيَا، فَهو في سَبيلِ اللَّهِ عزَّ وجلَّ
“Onaj ko se bori da Allahova riječ bude gornja, taj je (bori se) na Allahovom putu” (el-Bukhari i Muslim)
Dakle, kada je u pitanju džihad (borba utemeljena na ciljevima islama, tewhida), musliman bi trebao to pomoći, pa makar i putovao ka udaljenoj zemlji kojoj treba pomoć.
Međutim, kad je u pitanju borba za očuvanje teritorije i nacije i života ljudi koji se samo pripisuju muslimanima, a dave se u širku, ne žele šeri’at i jasno se zalažu da demokratija bude put i ustav države i nakon oslobođenja, propis pomaganja takve borbe je da ona nije naređena ni pohvaljena, već je ta borba haram ili kufr.
Kažem da može biti haram jer se nekad desi da muwehhid bude obmanut parolama neke skupine u kojoj se obavlja namaz, juriša sa tekbirima i spominje šeri’at pa može biti opravdan kufra.
Ali kad spozna pravo stanje tog pokreta, kad uvidi da je to borba da aktuelni vladar (tagut) ostane na vlasti i nakon pobjede ili oslobođenja (ili da ga naslijedi sličan njemu, u istom sistemu vlasti i vrijednosti), ako ostane da se bori za takvu državu, on čini djelo koje poništava islam.
Znači, ako je borba da Allahova riječ bude gornja, borba za odbranu muslimana (muwehhida), njihovih života, časti i domova (teritorija), tada se treba odazvati makar oni bili daleko.
A ako je borba za uspostavu ili održavanje vlasti kufra, to se ne smije pomagati i odatle treba bježati pa makar to značilo napuštanje svoje avlije i svoje sredine.
A što se tiče potpitanja kako se boriti a ne upasti u kufr, svakako da je dozvoljena borba u samoodbrani ili odbrani života svoje porodice ili drugih muslimana (muwehhida) pa i usred darul-kufra i borbe koja nije džihad na Allahovom putu.
Ali je ta borba uslovljena i ograničena; uslovljena stvarnim stanjem opasnosti svog života ili života porodice ili drugih muslimana, potrebom njihovog spašavanja, izvlačenja iz opasnosti i ograničena samo na te aktivnosti. Tada musliman koristi i snagu i oružje, ali ne da bi pomagao bilo koju od zaraćenih strana nevjernika, već samo da se odbrani i sačuva dok se ne ukaže prilika da se odatle skloni.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.