PITANJE:
Es Selamu ‘alejkum we rahmetullahi we berekatuhu
Da li zena smije nositi ovaj zlatnik, s obzirom sta na njemu piše?
(uslikan zlatnik sa obje strane, sa natpisom da je proizveden 1909. u Konstantinijji/Istanbulu uz spomen sultana Mehmeda V sina ‘AbdulMedžida).

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Nošenje tih “lira” (zlatnika, dukata, ordenja, medalja) od strane žena nije zabranjeno sa aspekta od čega su napravljene, jer je ženama (za razliku od muškaraca) dozvoljeno nositi zlato.
Međutim, u slučaju “lira” koje si spomenula i čije slike sa obje strane si poslala, ima dva jasna i jedan mogući problem koji nošenje toga čine zabranjenim, bez sumnje.

PRVI PROBLEM je omalovažavanje onoga što se mora poštovati i veličati, a to je Allah Uzvišeni i svako Njegovo ime.
Na liri o kojoj govorimo postoji spomen sultanovog oca ‘AbdulMedžida, što u prijevodu znači “rob Slavljenog” (tj. rob Allaha koji je Slavljeni, slave Vrijedan).
Međutim, nošenje bilo kog Allahovog imena ili nekog kur’anskog ajeta sa sobom (recimo, stalno nošenje toga u džepu) ili na sebi (u vidu lanca, narukvice i sl.) predstavlja izlaganje Allahovog imena prljavštini i ulasku sa njim u nedolična mjesta kakav je toalet (WC) i sl.
Dakle, Allahovo ime se mora uzvisivati, a ulazak sa njim na prljava mjesta jeste vid omalovažavanja i nepoštovanja.
Osoba se ne može pravdati time da tu liru na sebe stavlja samo povodom neke posebne prigode, poput proslava povodom vjenčanja, sunneta, vjeridbe, i sl., jer čak ni tada ne može sebe ograničiti da ne uđe sa tim u WC, ili će zaboraviti da to sa sebe skine prije ulaska tamo.

DRUGI PROBLEM je veličanje i iskazivanje poštovanja nekome (nečemu) što je vrijedno prijezira i osude, a to je u ovom slučaju vladar Osmanskog carstva, njihov sultan Mehmev V Rešad sin ‘AbdulMedžidov, a koji nije bio muslimanski vladar (kako neko misli) niti je bio musliman. O njemu tako (lijepo) mogu misliti samo dvije vrste ljudi:
(1) oni koji poznaju njegovo stanje (šta je radio i po čemu je vladao) ali ne poznaju vjeru i status takve osobe u vjeri, i
(2) oni poznaju vjeru ali ne poznaju njegovo stanje.
Inače, Mehmed V (vladao 1909-1918) je – kao i turski sultani prije i poslije njega – vladao zakonom mimo Allahovog zakona (postojao je turski parlament), primjenjivao propise nastale u plitkim ljudskim umovima (daleko od Allahove Objave), sarađivao sa nevjernicima Zapada,…

Onome ko bi rekao: “Kako je nošenje na jednoj istoj liri turskog sultana njegovo veličanje, a Allahovog imena njegovo vrijeđanje (tj. zašto sultana ne ponižavamo time, jer će i on sa nama “ući” u WC)?”, kažem:
Sasvim je jasno da je lira skovana u čast i u “slavu” turskog sultana (taguta koji je vrijedan i zaslužan osude, mržnje i tekfira, a ne veličanja), a da se Allahovo ime našlo na liri “samo” jer je ono (Allahovo ime el-Medžid) sastavni dio imena sultanovog sultanovog oca (‘AbdulMedžid). Dakle, sultanov otac se mogao zvati i Mujo pa da njegovo ime (a ne Allahovo) bude iskovano (urezano) na tim lirama.
A to što je sultanov otac (ili roditelj koji mu je dao to ime) poštovao ili volio Allaha (jer se zvao rob Slavljenog), to ne umanjuje njegovu krivicu i ne može da popravi i preokrene njegov status. Kad čovjek učini djelo širka, kufra ili tagutijjeta, on postaje mušrik, kafir ili tagut, bez obzira kako se zvao i na šta je ukazivalo njegovo ime.

TREĆI (tek eventualni) PROBLEM jeste moguće uzimanje te lire za oslanjanje i traženje bereketa.
Strah od širka i (upravo zbog toga) zatvaranje svih puteva ka širku, te sredstava i sebeba širka jeste vrlo važno poglavlje tewhida. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je skretao pažnju na to, upozoravao ashabe na to, rekao da je mali šrik skriveniji od hoda crnog mrava po tamnoj stijeni (kamenu) u mrkloj noći.
U početku svoje misije i podučavanja tewhidu je svojim ashabima zabranio posjetu grobovima (to im je dozvoljeno tek kasnije, kad su imanski sazreli i kad više nije bilo bojazni da bi neko od njih upao u ‘ibadet onima ukopanih u grobovima).
Upravo iz opreznosti i opasnosti od širka je zabranjeno crtati slike živih bića, vajati kipove, statue i figure (da se vremenom oni koji su nacrtani ili naslikani ne bi počeli obožavati).
Nije nepoznanica niti je ikakva rijetkost da se ljudi oslone na ono što objese (okače) sebi na ruku ili na vrat. Tako se i rasprostranio širk hamajlija, talismana, amuleta (oslanjanja ljudi na ono što su okačili umjesto na Allaha i traženje bereketa od tih stvari). Štaviše, poznato je da se ljudi oslanjaju (ne samo na ono što okače na svoju ruku ili vrat, već) i na ono što okače o retrovizor svog auta (tespih i sl.) ili o branik (potkovica).
Tako nije isključeno da neko može početi obožavati i samu liru oko svoga vrata (naravno, obožavanje/činjenje ‘ibadeta ne biva samo sedždom već i strahom, nadom, osloncem, ljubavlju,…). U ovom slučaju, čovjek neznalica lahko može da uobrazi i očekuje da će ga nošenje takve lire oko vrata sačuvati od nesreće ili mu donijeti dobro, samim tim što su na liri harfovi koji ukazuju na islam, pa još ako sazna da je na njoj napisano Allahovo ime. Naša je dužnost da te stvari sječemo u korijenu.

Dakle, sve i ako je trećespomenuti problem teže da se desi (a nije), postojanje prva dva spomenuta problema je sasvim dovoljno za zabranu i klonjenja nošenja lire o kakvoj govorimo.

Najbolje je takvoj liri (zlatniku) izbrisati (obrusiti) sporni tekst i onda ju je nesumnjivo dozvoljeno nositi. Ako bi čovjek rekao da bi to liri izgubilo vrijednost ili (čak) svrhu, to bi samo dodatno ukazalo da se njome veliča tagut, koji je bitniji i vrijedniji nego samo zlato na liri!

Dakle, ili:
(A) obrusiti (ukloniti) tekst (ime taguta i Allahovo ime u njegovom imenu), ili
(B) istopiti zlato i od njega napraviti drugi nakit, ili
(C) oštetiti (izgrebati) natpis i takvo zlato prodati zlataru koji će ga otkupiti da bi od njega napravio nešto drugo.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.