PROPIS LIJEKA ILI HRANE U KOJOJ IMA MALI PROCENAT ALKOHOLA ILI SLIČNE ZABRANJENE SUPSTANCE

PITANJE:
Esselamu alejkum we rahmetulahi we berekatuhu. Imam pitanje: Da li je canabis (hanf) nama dozvoljen, tacnije ima sjeme canabisa u siru koji sam kupila 5%, sada se ustvari i lekovi i sirupi prave od canabisa, bilo da je to ulje canabisa ili sjeme u lecenju multiple skleroze na primer. Ne mogu da se sjetim ko je rekao da se smije koristiti jer to nije droga nego ulje ili sjeme, tako kazu i za alkohol, ako ga ima u cokoladi na primer, sijme da se pojede ta cokolada jer nece nas to napiti, procitala sam jednom sto se tice alkohola, jedan nas “uvazeni sejh” je rekao da se 7days kifle mogu jesti bez obzira sto imaju alkohol jer je alkohol ispario? Allah da vas nagradi. Amin.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Ja zaista nemam znanja i informacija o vrstama lijekova i sirupa koji se prave sa malim procentom kanabisa ili alkohola u sebi.
Sjećam se nekog sirupa protiv kašlja koji je imao određeni (manji) procenat alkohola u sebi, te govora apotekara da od nekoliko vrsta tih sirupa u ponudi, svaki ima određeni procenat alkohola.
Stoga, zaista je važno koliki je procenat kanabisa ili alkohola i sličnih supstanci u proizvodu o kome je riječ.

Poznata je činjenica i propis iz fikha tahareta (čistoće), iz poglavlja o vodama, da kada nešto nečisto upadne u vodu (posebno u veću količinu vode, iako su neki rekli i u manju količinu), ta voda se smatra čistom i čistećom sve dok ne promijeni jedno od tri svojstva: boju, miris ili ukus.
Dakle, zamislimo da u bazen upadne (ili neko namjerno prospe) izvjesnu količinu mokraće! Ta voda iz bunara će ostati čista sve dok (zbog prisustva mokraće) ne promijeni jedno od svojstava (boju, miris ili ukus). A ja tvrdim da voda u bazenu neće promijeniti ništa od toga, pa makar u nju neko sipao i 10 litara mokraće! Neće, jer u bazenu od, recimo 4 sa 5 metara (20 kvadrata), a dubine 2 metra, ima 40 kubika, dakle 40.000 litara vode. Kada se u 40.000 litara vode sipa 10 litara mokraće (ili krvi, gnoja, i sl. nečistoće), to neće promijeniti ni boju, ni miris ni ukus te vode.
Tada je u toj vodi dozvoljeno ne samo kupati se (radi plivanja i relaksacije), već iz nje čak i piti (koliko god to nekome bilo gadno i neprijatno, ja pričam o dozvoljenosti), kao i uzeti abdest ili gusul (okupati se radi namaza ili sl.).
Pa ako 10, 20 i više litara mokraće ne može naškoditi velikoj količini vode, kojom možeš uzeti abdest i gusul, otkud da 1 (ili 0.1) posto alkohola našteti i oharami najobičniju kiflu?

Drugi primjer je svilena odjeća. Znamo da je muškarcima zabranjeno da nose svilu. Bilo da je razlog toga raskoš i oholost (vrlo upitno) ili nešto drugo, nema sumnje da je to muškarcima haram.
Međutim, u fikhu je poznata stvar da mnogi učenjaci tu zabranu shvataju samo kao zabranu nošenja isključivo odjeće koja je sva od svile, a da ta zabrana ne važi kada je u pitanju odjeća koja u svom sastavu ima svilu pomiješanu sa drugim materijalom.
En-Newewi kaže: “Odjevni predmet satkan od svile i neke druge sirovine, biće zabranjen samo ako u njemu preteže (preovladava) svila.”

Treći primjer je krv kao nečistoća, posebno krv koja ističe, puštena krv (krv od klanja životinje). Ako bi čovjek klanjao u odjeći na kojoj ima krvi ili na mjestu (prostirci ili podu) na kom ima krvi, njegov namaz ne bi bio validan.
Međutim, učenjaci spominju da se ovo ne odnosi na malo krvi na odjeći i onda se razilaze u mišljenjima koliko je to “malo” krvi, da li je to kap ili dvije, nekoliko kapi. Dakle, i pored nečistoće krvi, nešto malo nje ne kvari namaz.
Tako je i sa malo krvi na ihramu čovjeka koji je u stanju ihrama, u obredima hadždža ili ‘umre. Krv komarca ili muhe, bube (insekta) koju čovjek namjerno ubije ili tijelom zgnječi pa ostane na njegovom ihramu, ne kvari njegovo stanje ihrama niti je on griješan što je ubio tu životinju, iako je u stanju (ihrama) i na mjestu (Mesdžidul-Haram) kada i gdje se ne smije loviti, ubijati, krv prolijevati. Zašto? Jer je nešto malo, neznatno.

Četvrti primjer su izmet i mokraća. Iako su oni nečisti – štaviše, oni su pojam nečistoće – ima govora učenjaka da manji trag ovih nečistoća ne kvari stanje čistoće čovjeka, te da ta manja količina ne kvari validnost namaza obavljenog u takvom stanju (takvoj odjeći).
One koji se ovom čude savjetujem da se prisjete haditha koji spominju da je dovoljno nakon velike nužde očistiti se sa samo tri kamenčića, a svjesni smo da se nakon takvog čišćenja odjeća zaista može onečistiti.
Naravno, živimo u vremenu i stanju opšte dostupnosti vode, sapuna, toalet-papira i toliko higijenskih sredstava, ali je poenta da se u krajnjoj nuždi čak i nešto malo nečistoće tipa izmeta ili mokraće toleriše (za validnost namaza).
Također, znamo za savjet Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem, da ako imamo sumnju da nam je možda iz polnog organa izašla kap mokraće, a nismo u to sigurni, da prosto poprskamo unutrašnjost veša i da to “pripišemo” vesvesi.
Zar u tome ne vidimo mogućnost da je nekada itekako kap mokraće zaista oprljala odjeću, pa se to ipak toleriše, samo jer je mala količina?

Osnova svega jeste pitanje DA LI ONO ČIJI NAS PROPIS (dozvoljenost) ZANIMA OPIJA U VEĆIM KOLIČINAMA, DA BISMO ZAKLJUČILI DA JE ZABRANJENA KONZUMACIJA I NAJMANJE KOLIČINE TOGA?

Mnoge ljude čudi nečija fetwa da je dozvoljeno, recimo, piti sirup protiv kašlja sa 1 procentom (ili manje od 1 procenta) sadržine alkohola u sebi. Njihova osnova razmišljanja jeste ALKOHOL i onda zamjeraju “muftiji” što je “ohalalio haram”, želeći da svoj stav dokažu time da pijenje tog sirupa mora biti zabranjeno jer on “u sebi ima alkohola, a koji je zabranjen i u najmanjoj količini jer u većoj količini opija”.

Međutim, poznato je da iza propisa zabrane svake stvari sigurno stoji razlog (povod) njegove zabrane, koji je nekada objašnjen u Objavi (razlog zabrane vina), nekada se pravnici potrude da ga saznaju i objasne (razlog zabrane duhana ili droge), a nekada ostane nepoznat (razlog zabrane zlata i svile muškarcima, na primjer).

Što se tiče razloga propisa o vinu (alkoholu), nema sumnje da je razlog tog propisa (zabrane) sljedeće:
1) To da alkohol opija (spomenuto u hadithu da je sve što opija u velikim količinama, opija i u najmanjim količinama)
2) To da alkohol unosi neprijateljstvo i mrznju među muslimane i odvraća od spominjanja Allaha i namaza (spomenuto u 91. ajetu sure el-Ma’ide)
3) To da alkohol stvara zavisnost (ovisnost), naviku (što je mefhum, tj. to se razumije iz spomenutog haditha, jer je to mudrost zabrane konzumacije i najmanje količine onoga što opija u velikoj količini, jer sve i da konzumacija male količine ne šteti, zabranjuje se upravo zbog tog svojstva alkohola, svojstva da stvara ovisnost, pa će onaj ko počne konzumirati pomalo, uskoro se navići i početi konzumirati i veću količinu).

Dakle, vrlo je važno da razumijemo da su prethodne tri stvari razlozi (povodi) propisa zabrane vina (alkohola) i da shvatimo da to isto vino ne bi bilo zabranjeno kada ne bi imalo spomenuta svojstva. Štaviše, Allah je u 15. ajetu sure Muhammed opisao rijeke od vina u džennetu, rekavši da će one biti ukusne onima koji će iz njih piti, iz čega se razumije da ono (džennetsko vino) neće opijati.
Dakle, kada vino (alkohol) ne bi imalo tri spomenuta svojstva – bilo bi ga dozvoljeno piti.

Pa, ako govorimo o propisu nečeg drugog, a što može sadržati mali procenat alkohola, svakako da će mjerilo biti isto:
Da li to “nešto” opija, da li (svojim opojnim dejstvom) unosi neprijateljstvo i mržnju među muslimane i odvraća ih od spominjanja Allaha i namaza, te da li stvara ovisnost?
A za sud o propisu nečega mjerilo je sama ta stvar. Za sud o propisu sirupa protiv kašlja, mjerilo je sam taj sirup. Za sud o kroasanima, mjerilo su sami kroasani.
Pa da li konzumiranje sirupa protiv kašlja (a u kome ima 1 procenat alkohola) opija, makar i u velikim količinama?
Svakako da ne. Sirup je tečnost koja se i ne može piti i niko je ne pije u većim količinama, a sve i kad bi ga pio u velikim količinama, ne bi se opio.

Da li kroasani (sa, recimo, 1 procentom alkohola) opijaju? Svakako da ne. Kroasani se jedu, i sve i kad bi neko pojeo deset komada, samo ga može zaboljeti stomak od količine peciva (pečenog tijesta) koje je konzumirao.
Da li konzumiranje takvog sirupa protiv kašlja ili tih kroasana unosi neprijateljstvo i mržnju među muslimane i odvraća ih od spominjanja Allaha i namaza? Naravno da ne, jer nemaju svojstvo opojnosti.
Da li konzumiranje tog sirupa i tih kroasana stvara ovisnost, da se čovjek kasnije od konzumiranja toga teško može odvići? Naravno da ne.
Pa ako je odgovor na sva prethodna pitanja negativan, čime i kako opravdati stav da je spomenuto zabranjeno konzumirati?

Živimo u vremenu neznanja, u kome znam da ima onih koji su, nadam se, iskreni, ali su samo u neznanju oprezni i koji će reći da je ovo što ja govorim “dozvoljavanje zabranjenog” 😲 . Takvi trebaju znati da uvijek postoji i “druga strana medalje”. Naime, nije uvijek opreznost jednaka strogoći. Nije uvijek oprezno za sve sumnjivo i nepoznato tvrditi da je haram.
U historiji islama je bilo učenjaka koji nisu bili jasni i glasni u zabrani muzike ili su rekli da je to sumnjiva stvar. To nikako ne znači da su ti učenjaci sebi olakšavali niti da su muziku slučali, naprotiv! Ne, već se saznaje da nisu mogli sa znanjem i argumentom da tvrde da je muzika haram. Za neki hadith koji zabranjuje muziku su mislili da je slab, neki do njih nije ni došao, pa su, samo BOJEĆI SE DA NE OHARAME ono što Allah nije oharamio, ostali uzdržani ili izjavili (napisali) da im nije poznat dokaz zabranjenosti muzike.
Tako je i u ovom slučaju. Prije nego što kažu da je ovo što ja kažem “dozvoljavanje zabranjenog”, bolje neka promisle da možda sami ne oharamljuju sumnjivu ili dozvoljenu stvar.

Jer, ako bi vino u slučaju da izgubi svojstvo opojnosti i stvaranja ovisnosti, bilo halal piti (kao svaki sok), kako i na osnovu čega da bude haram nešto što sve vrijeme ne može da opije ni stvori ovisnost (sirup ili slatkiš)?

Dakle, u prvom slučaju (izvjesna, manja količina mokraće u bazenu) shvatamo da ne smijemo oharamiti 40 kubika vode, pa makar u nju bilo ubačeno 10 ili 20 litara mokraće!
U drugom slučaju shvatamo da je dozvoljeno nošenje odjeće mješovitog sastava, sve dok je većina nešto mimo svile, pa makar i trećina nje bila svila!
U trećem slučaju shvatamo da je dozvoljeno obaviti namaz sa par kapi krvi na odjeći, kao ni da krv insekta na ihramu ne kvari stanje ihrama ni obrede hadždža i ‘umre, pa iako je krv poprskana po odjeći!
U četvrtom slučaju shvatamo da čak i malo nečistoće ne kvari opštu čistoću odjeće i validnost ‘ibadeta u njoj, iako su u pitanju čak i izmet i mokraća!
Kako i čime onda oharamljivati kiflu u kojoj se najčešće nikako i ne osjeća ni ukus ni miris alkohola, a da ne govorimo da jedenje te kifle ne može ni opiti ni stvoriti ovisnost?

Ako bi neko tvrdoglav i nakon svega rekao: “Ali u kifli je alkohol. Malo, ali ga ima!”, ja kažem: “Pa i u bazenu je mokraća. Malo, ali je ima!”

Pa ako je ovakvo stanje sa stvarima koje se jedu (piju) prosto da bi se čovjek nahranio, a nekada i u hrani uživao, nema sumnje da je dozvola još jasnija i preča kada je u pitanju darura (u ovom slučaju iz pitanja: bolest i lijek).
Ako je procenat alkohola ili kanabisa u lijeku toliki da upotreba tog lijeka može opiti ili stvoriti ovisnost, onda je osnova da je to zabranjeno, a neki će to i tada dozvoliti pod uslovom da na tržištu nema djelotvornog lijeka koji nema tih neželjenih efekata. Ja se o tome ne usuđujem govoriti.
Dakle, ne znam i nemam stav po pitanju liječenja lijekom koji u sebi sadrži toliki procenat alkohola ili kanabisa (ili bilo čega što opija), toliki procenat da upotreba lijeka može opiti ili stvoriti ovisnost za njim (lijekom), u daruri.
Međutim, ako je procenat tih opojnih supstanci unutar samog lijeka toliko mali i neznatan (da lijek ne postaje niti opojan niti izaziva ovisnost), nema sumnje da je dozvoljeno tim lijekom se liječiti i tvrdim da NEMA insana koji je “namirisao” znanje, a da će to oharamiti.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.