PITANJE:
Esselamu Alekum. Imam pitanje: Da li je grijeh čitati bibliju?
Naime ja sam je čitao samo jer me zanimalo sta je tu i da Utvrdim neki moj zakljucak.A taj moj zakljucak je da Krscani pogresno smatraju Sta je Duh tj. Vidi se da biblija nije jasna bez originalnog jezika ali moj glavni zakljucak je da Je sveti duh samo Volja Allahova ili odredba Allahova a ne Entitet ili deo Allaha kao i to da su Ljudi pomijesali Hadise(Ne znam kako to da nazovem)od Isa a. s sa Allahovim rijecima.
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.
Svakako da je dozvoljeno čitati Bibliju, kao i bilo koju drugu knjigu, bilo da se smatra knjigom koju je Allah nekada objavio a kasnije je ljudi iskrivili, bilo da je to knjiga vjera poput hinduizma, zoroastroizma, budizma, taoizma i sl., koje nemaju Božje porijeklo.
Kažem, sve te knjige je dozvoljeno čitati, sa izuzetkom onoga koji ima vrlo malo islamskog znanja i ubjeđenja, a kod koga bi čitanje tih knjiga moglo da izazove neku sumnju u islamsko učenje ili afinitet i sklonost ka onome što čita.
Međutim, čak ni to nije pravilo (tj. da te knjige ne bi smio čitati neuki), jer je moje lično iskustvo sljedeće: Nakon što sam pročitao prijevod Kur’ana i samo desetak važnijih knjiga iz haditha i sire, kad sam imao vrlo malo znanja i vrlo površno poznavao dokaze, usudio sam se čitati Bibliju i na prigovore da to ne bih trebao čitati sam odgovarao da meni čitanje Biblije povećava uvjerenje da je Kur’an istina! I zaista, Biblija ima takvih kontradiktornosti, grešaka i nelogičnosti koje objektivan čitalac brzo uvidi pa to muslimana (ili onog ko želi postati musliman) dodatno uvjerava da to nije Božja knjiga.
Ali eto, ostanimo pri tom nekom pravilu da se čitanja toga trebaju čuvati oni sa malo znanja i slabog uvjerenja.
Međutim, onome ko ima osnove islamskog znanja je dozvoljeno da čita te knjige jer time proširuje svoje znanje koje mu je potrebno u pozivanju ljudi u istinu (islam). Čovjek mora poznavati vjerovanja ljudi oko sebe, ljudi koje poziva, da bi im, uz iznošenje ljepote i mudrosti islamskog učenja i propisa, ukazivao na greške i nedostatke učenja u koje vjeruju.
Inače, muslimani nikad nisu izbjegavali kontakt sa knjigama drugih vjera, već je od ashaba pa do danas bilo i biće vrsnih poznavalaca tih knjiga.
Od tih ashaba su posebno ‘Abdullah ibn ‘Abbas i ‘Abdullah ibn ‘Amr ibnul-‘As, od tabi’ina Ka’b el-Ahbar i Wehb ibn Munebbih, a od kasnijih učenjaka posebno Ibn Tejmijje (napisao djelo “El-Džewabus-Sahih limen beddele dinel-Mesih”), Ibnul-Kajjim (napisao djelo “Hidajetul-Hajara fi Edžwibetil-Jehudi wen-Nasara”) i mnogi drugi.
A kako bi muslimani činili da’wu kršćanima ako im ne bi porekli njihovo vjerovanje (koje se nalazi upravo u Bibliji)?
I danas na (kakvim-takvim) univerzitetima na kojima se izučava islam postoji predmet Komparativne religije ili sl., uglavnom bar jedan ispit koji se bavi samo pitanjem vjerovanja mimo islamskog.
Naravno, iščitavanju tih knjiga se mora prići kritički i sa ubjeđenjem da je Allah jedan, da nije rodio i rođen nije, da samo On zaslužuje ‘ibadet, da su Kur’an i sunnet istina kao i sve što u njima stoji od osude kršćanske dogme.
Nema sumnje da je te knjige dozvoljeno pa i pohvaljeno čitati onome ko tome priđe sa takvim ubjeđenjem i namjerom upoznavanja protivnika da bi ga lakše nadjačao i tako pomogao širenje Allahove vjere. To je isto ono što čine kršćani, koji imaju posebne, tome posvećene institucije na kojima se edukuju tzv. orijentalisti, a kojima nije cilj izučavati islam da bi ga spoznali već da bi se protiv njega borili.
Odgovorio: Ebu Ahmed.