PITANJE:
Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, zanima me da li je kufr ili haram ucenje i prisustvovanje nastavi o drugim religijama (krscanstvo, hinduizam, budizam i ostale paganske religije) i filozofiji, s obzirom da je u Norveškoj to obavezno (a uči se i o islamu).
Nije nametanje nego tek onako upoznavanje sa (pogresnim) misljenjima i nacinima razmisljanja kjafira. Ispitivanje je u usmenom formatu i pitanja su otprilike; “Kako ta i ta religija poima svoja bozanstva” itd., ili historije ovih religija. Smatram da sam dovoljno jakog imana i da bih uz Allahovu pomoć mogao da ne “potpadnem” pod uticaj ovih zabluda. Isto tako smatram da bi inšaAllah poznavanje toga sluzilo u budućoj da’wi ili debatama sa nevjernicima. Kakav je fikhski propis ovoga? Allah te nagradio i tvoju porodicu.
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.
Ovo što si pitao, posebno u stanju koje si opisao i pod uslovima koje si naveo, je dozvoljeno.
Inače, spomenute stvari (nevjernička učenja, zabludničke filozofije ili tagutski zakon) je dozvoljeno izučavati na bar tri načina.
PRVO: Izučavati to samostalno i samoinicijativno, onako kako su učenjaci selefa i khalefa izučavali i upoznavali nevjernička ubjeđenja i zablude, da bi na to upozorili i odgovorili.
DRUGO: Izučavati sve spomenuto na islamskoj obrazovnoj instituciji, medresi, seminaru, halci,… gdje se, svakako, sve to spominje u negativnom kontekstu, kritički.
TREĆE: Iako opasnije, i ono je dozvoljeno: Izučavati sve spomenuto na nevjerničkoj, tagutskoj instituciji, na kojoj se o tome predaje ili objektivno ili čak pristrasno, sve dok je čovjek (kako napominješ) 1) jakog imana, uvjerenja i potkovan znanjem da se sačuva njihovih šubhi, a i dok 2) čovjek prilikom odgovaranja na ispitu može govoriti ne saglašavajući se sa time. Dakle, ne smije da govori na način da to potvrđuje, recimo: “Bog je jedan u tri lica: Otac, Sin i Sveti Duh”, već mora reći, recimo: “Prema kršćanskom vjerovanju, Bog je…”
Da izučavanje nevjerničkih ubjeđenja i zabluda nije zabranjeno, kako bi islamski učenjaci u prošlosti mogli pisati zasebna djela kao odgovor zabludnicima? Odakle Ibn Tejmijji znanje o detaljima vjere kršćana da ih raskrinka u svom djelu “El-Džewabus-Sahih…”? Otkud mu znanje o zabludama ši’ija da im odgovori u “Minhadžus-Sunne”? Otkud Ibn Kajjimu znanje o krivovjerju kršćana da bi ih razotkrio u “Hidajetul-Hajara…”?
Dakle, upoznati zlo da bi ga se sačuvali, svakako dozvoljeno.
Odgovorio: Ebu Ahmed.