PITANJE:
Esselamu alejkum we rahmatullah we berekatuh akhi.
Neka braca tvrde i vjeruju da hadithi koji govore o lijecenju od raznih bolesti nemaju utjecaja i ne mogu pomoci protiv kovid vakcine. Na primjer, hadith o curekot ulju: Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Čurekot sadrži u sebi lijek za svaku bolest, osim za smrt.“ [Hadis je sahih i bilježe ga Buhari i Muslim u svojim zbirkama hadisa]
Isto tako hadithi koji govore o hidzami i adzva datulama. Da li je kufr negiranje ovih haditha po tom pitanju? Dzazakumullahu khairen.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuhu, akhi.

Rekao si da oni tvrde da, recimo, čurekot ne može pomoći kod kovid-vakcine. Ja vjerujem da si htio reći da oni tvrde da ne može pomoći kod bolesti kovida, tj. da je vakcina djelotvornija, a ne da ne mogu pomoći protiv vakcine.

Za kufr pojedinca svakako je dovoljno to što on negira hadith i njegovu jasnu, nedvosmislenu poruku.

Međutim, osnova je i poznato pravilo kod učenjaka da, nakon što smo nekome sa sigurnošću dali ime i propis islama, uzimamo mu taj status (tekfirimo ga) samo sa ubjeđenjem (da je počinio jasan kufr ili širk). Dakle, ne tekfirimo sve dok postoje razne opcije i njegova moguća opravdanja.

Možda se ništa od onoga što ću sljedeće spomenuti ne odnosi na tvoje sagovornike, ali mi je obaveza to navesti, kako zbog tvog slučaja, tako i zbog onih koji će ovo pročitati, a imaju sličan problem, ali u drugim pitanjima.

Ponavljam, kada čovjek zanegira hadith i njegovu jasnu poruku – počinio je kufr. Međutim:

1) Nekada se može desiti da čovjek ne zna za tekst tog haditha. Tada on nije neko ko odbija hadith, jer on i ne zna na njega.
Tada ćemo ga, prije njegovog tekfira upoznati, tj. dokazati mu da je taj hadith zaista vjerodostojan ili dobar i prihvatljiv, da ga niko od učenjaka nije ocijenio slabim, tj. da nema sumnje da su to uistinu riječi Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem.
Ako nakon saznanja da je to hadith on porekne njegovu jasnu poruku – obaveza nam ga je protekfiriti.

2) Nekada se može desiti da čovjek zna za tekst tog haditha i da nema šubhu da je hadith slab (zna da je hadith sahih ili hasen), ali ga ne razumije onako kako mi mislimo da se treba i mora razumijeti.
Dakle, ni u tom stanju čovjek nije neko ko odbija hadith i njegovu jasnu poruku, već on prihvata hadith (njegov tekst, sadržaj), ali odbija ono što mi (a možda i svi učenjaci) razumijemo kao poruku tog haditha, ali, eto, on ne razumije da se iz tog govora razumije “to“.
I u ovom slučaju se, prije tekfira tog pojedinca, njemu treba pojasniti i dokazati šta je jasna poruka tog haditha, te da su učenjaci haditha saglasni na tome da je taj hadith dokaz za to i to, pa ako i nakon jasnoće objašnjenja i uspostave argumenta on odbija to značenje haditha, onda se tekfiri, ali i tu može biti nejasnoća jer ni tada nije lahko prosto tvrditi da on odbija hadith, dok se god on pravda time da on nipošto ne odbija hadith, već razumijevanje koje mu se “nameće“.
I naravno, argument nad njim u ovom slučaju ne može uspostaviti baš svaki musliman, već treba neko učeniji, rječitiji, jak u argumentaciji (što nije sličaj sa jasnijim i poznatijim stvarima, gdje je nekad dovoljno pokazati mu ajet ili hadith i argument nad njim je već uspostavljen).

3) Nekada se može desiti da čovjek ima pogrešno tumačenje haditha ili ograničavanje njegovog značenja i primjene.
Recimo, u konkretnom slučaju, u govoru o liječenju bolesti (kovida ili neke druge bolesti) čurekotom, vrlo je moguće da čovjek ima neku od sljedećih nejasnoća, zabuna, šubhi:

a) Liječio se čurekotovim uljem, ali je potrajalo i nije uspjelo (ili je čuo da drugima nije pomoglo). Pomislio je da se možda poruka iz haditha (ljekovitost čurekota) odnosi samo na zrna ali ne i na ulje i kad nekome porekne liječenje čurekotovim uljem, misli na ulje.

b) Liječenje čurekotovim uljom mu nije pomoglo (ili je čuo da drugima nije pomoglo), pa misli da su današnji proizvođači i distributeri ulja prevaranti, da ulje miješaju sa svim i svačim da bi više zaradili, pa kad zanegira ljekovitost čurekotovog ulja ili to smatra gubljenjem vremena, time misli na ulja koja su na tržištu, a koja smatra bućkurišem.

c) Bezuspječno se liječio pa misli da je možda poenta u nekom specifičnom, posebno određenom načinu konzumiranja čurekota, bez kojeg nema te djelotvornosti. Misli da u tome ima neka “tajna“, da se, da bi bilo djelotvorno, mora uzimati “toliko“ puta dnevno u “tolikim“ količinama i na “taj“ način i slično, a za vakcinu smatra da zaista štiti bez tih predznanja i nejasnih detalja. Tada bi on itekako bio opravdan, ne bi ga bilo ispravno optužiti za kufr poricanja poruke haditha, jer on vjeruje da je u čurekotu lijek i baš zato što on nije njime izliječen – on pokušava da nađe objašnjenje (zašto on nije izliječen), jer ne želi da odbaci poruku haditha (da to jeste lijek).

d) Bezuspješno se liječio pa misli da možda ima neka veza između dejstva tog lijeka i bogobojaznosti (kao što je kod liječenja ruqjom, gdje je teže liječenje ljudi okorjelih u kufru i grijehu, podložnijih dejstvu džinna i sihra), pa smatra da na njega možda ne djeluje jer je griješan. Dakle, ne poriče da je u čurekotu lijek, ali misli da posloje neki preduslovi. U isto vrijeme, smatra da vakcina ili neki sasvim drugi lijek nema tu vezu, te djeluje isto na svakog čovjeka.

Dakle, musliman itekako može i treba vjerovati u lijekove koji nisu spomenuti u hadithima, jer nas to podstiče i sam Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, koji nam je rekao: “Allah je za svaku bolest koju je dao, dao i lijek“.
Nema sumnje da musliman može vjerovati u ljekovito dejstvo nekog lijeka kog je “otkrila“ savremena medicina, bio to penicilin, neka vakcina, neki sirup, mast, tablete i sl. (naravno, vjerujući u hadithe o ljekovitom dejstvu čurekota).
Vjerujući tako, musliman će često dati prednost liječenju tim lijekom (a ne čurekotom), što nužno ne znači da on ne vjeruje u ljekovito dejstvo čurekota. Može čak i ispoljiti vjerovanje da, dok je čurekot lijek za sve, određeni lijek u konkretnom slučaju možda bolji jer je ljekovit samo u slučaju te bolesti.
Ne samo da nije ispravno čovjeku koji ovako razmišlja pripisati kufr, već je neispravno pripisati mu grijeh. Jer, budimo iskreni prema sebi, zar mnogi od nas (ili svi mi?) nisu nekad posegnuli za nekim sirupom, tabletom, masti, masažom, fizioterapijom,… a da prethodno nismo ni pokušali liječiti se čurekotom? Siguran sam da se to desilo svima nama.
Na kraju, mnogi muslimani su preboljeli koronu, liječili se “ovim i onim“, a da čurekot nisu ni okusili. Pa zar su oni time “porekli hadith o ljekovitosti čurekota” i učinili kufr? Naravno da nisu.

Ali, svakako, ako čovjek nema nijednu od spomenutih šubhi (zabuna i nejasnoća), niti ima neko slično razmišljanje koje meni ne pada na pamet, a moguće je i da se desi, i moguće je da mu ono bude opravdanje, već ako jasno kaže da (iako zna i vjeruje da to jeste rekao Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem) on NE VJERUJE da je u čurekotu lijek za sve bolesti – on je kafir koji je ispoljio svoje nevjerstvo i tek tada (nakon uvjerenja u ono što je jasno o tome rekao) ga je ispravno tekfiriti.
Tada je on onaj ko odbija hadith Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem, iako zna i vjeruje da ga je on izrekao, da hadith nije izmišljen.
On tada ne vjeruje riječima Odabranika kojeg je Allah poslao, sallallahu ‘alejhi we sellem, i utjeruje ga u laž, a što je jasan kufr.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.