PITANJE:
Es selamu alejkum we rahmetullahi we berekatuh.
Kako postupati prema ocu koji iz šale zna reći: “Kad ćeš malo bradu tu obrijati?” ili sad posto renoviramo kupatilo, a drugi WC nema bide znao je reći: “Vidjet ćeš nije lahko iz boce se prati” i sl., ili podsmijava one koji krate hlače.
A još gore od toga kad je živčan zna psovati Boga.
Šta učiniti u ovakvim situacijama? Da li ga ignorisati i izbjegavati kompletno? Da li mu se suprotstaviti i na koji način (Ja mislim da bi se lahko uvrijedio i onda bi jos mojoj majci prigovarao o tome kako me zavode vehabije) ? Posto sam evo tek polozio i nemam auto, da li da pristanem da vozam jedno od njegovih automobila? Planiram sto ranije hidžru učiniti inshaAllah, a kako do tad da se odnosim sa njim, a kako poslje hidžre?
DzezakAllah Hajran.
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.
Čovjeku je naređeno da čini dobročinstvo svojim roditeljima i ta obaveza ne spada ni kada roditelji nisu muslimani.
Dakle, musliman je dužan činiti im dobročinstvo iako su mušrici.
Na tom putu je skoro kao pravilo da će se roditelj nevjernik suprotstavljati islamu svog djeteta, njegovom vjerovanju i praktikovanju, nekada uvrijediti ili ismijati neki islamski temelj ili propis.
Ovo je činio otac Ibrahima, ‘alejhis-selam, to su kasnije u Mekki činili otac Khalida ibn Se’ida ibnul-‘Asa i majke Sa’da ibn Ebi Wekkasa i Mus’ab ibn ‘Umejra, kao i kasnije u Medini majka Ebu Hurejre.
Musliman je iskušan provokacijom svojih roditelja, nekada zbunjen između naredbe pokoravanja njima i (sa druge strane) naredbe napuštanja mjesta na kojima se vjera ismijava i naredbe suprotstavljanja zlu.
Međutim, moramo na umu imati jasnu uputu iz ajeta:
وَوَصَّيْنَا الْإِنسَانَ بِوَالِدَيْهِ حُسْنًا ۖ وَإِن جَاهَدَاكَ لِتُشْرِكَ بِي مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ فَلَا تُطِعْهُمَا ۚ إِلَيَّ مَرْجِعُكُمْ فَأُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ
“Mi smo (svakom) čovjeku oporučili dobročinstvo roditeljima. Ali, ako te oni budu nagovarali da Meni nekoga ravnim učiniš, o kome ti ništa ne znaš, onda im se (u tome) ne pokoravaj. Meni ćete se vratiti, pa ću vas Ja o onome što ste radili obavijestiti. (sura el-‘Ankebut, 8. ajet)
A što se tiče postupka prethodno spomenutih (koji su mi najprije pali na pamet, a ima ih svakako još):
Ibrahimov otac je klesao kipove i činio im ‘ibadet, ismijavao je vjeru svog sina (tewhid) i zaprijetio mu da će ga, ako se ne okane pozivanja u tewhid, kamenovati:
قَالَ أَرَاغِبٌ أَنتَ عَنْ آلِهَتِي يَا إِبْرَاهِيمُ ۖ لَئِن لَّمْ تَنتَهِ لَأَرْجُمَنَّكَ ۖ وَاهْجُرْنِي مَلِيًّا ﴿٤٦﴾
قَالَ سَلَامٌ عَلَيْكَ
Rekao je: “Zar se ti okrećeš od božanstva mojih, o Ibrahime? Ako ne prestaneš, ja ću te zaista kamenovati! Zato me napusti!” (46) (Ibrahim) reče: “Mir tebi!”
Slično su postupili i ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.
Neki su trpjeli iskupenja od strane roditelja kao što je Sa’d ibn Ebi Wekkas ignorisao prijetnju svoje majke njemu da ona neće jesti ni piti sve dok on ne napusti “vjeru Muhammedovu”.
Neki su se sklonili kao Khalid ibn Se’id i Mus’ab ibn ‘Umejr (po cijenu da budu beskućnici).
Neki su molili Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, da dovi za njihove roditelje, kao što ga je zamolio Ebu Hurejre, pa je on, sallallahu ‘alejhi we selle, dovio za uputu njegove majke koja je istoga dana upućena dobrotom Onoga Koji se dovi odaziva.
Dakle, čime god roditelji ismijavali i vrijeđali svoje dijete koje je prihvatilo islam, dijete nema pravo da se prema njima grubo ophodi, da im uzvraća istom ili sličnom mjerom. Roditelji su POSLJEDNJI prema kojima se može biti grubo i drsko.
U svim prethodno spomenutim slučajevima smo vidjeli da se niko od spomenutih nije grubo i drsko ponio prema svojim roditeljima, a kamoli da im je prijetio, prokleo ih ili ih udario, štagod da su roditelji od vjere uvrijedili i koliko god se postupak djeteta razlikovao od slučaja do slučaja.
Dakle, neki musliman je ostao i saburao, neki je napustio roditelje, ali niko nije uzvratio ničim sličnim.
Pokornost roditeljima, do kad i u čemu? Ponoviću dio ajeta:
وَإِن جَاهَدَاكَ لِتُشْرِكَ بِي مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ فَلَا تُطِعْهُمَا
“A ako te oni tjeraju da Meni učiniš ravnim nekoga o kome ništa ne znaš, ti im se (u tome) ne pokoravaj.” (sura el-‘Ankebut, 8. ajet)
Namjerno sam u zagradi stavio “u tome”, tj. nemoj im se pokoriti u tome, u njihovom zahtjevu da učiniš širk, a pokoravaj se i dalje u ostalim stvarima u kojima nema nepokornosti Meni.
To je značenje ajeta, a ono se razumije iz drugog, vrlo sličnog ajeta:
وَإِن جَاهَدَاكَ عَلَىٰ أَن تُشْرِكَ بِي مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ فَلَا تُطِعْهُمَا ۖ وَصَاحِبْهُمَا فِي الدُّنْيَا مَعْرُوفًا
“A ako te oni tjeraju da Meni učiniš ravnim nekoga o kome ništa ne znaš, ti im se (u tome) ne pokoravaj, a prema njima se na ovom svijetu lijepo ponašaj.” (sura Lukman, 15. ajet).
Dakle, kad traže da učiniš širk, nećeš im se pokoriti U TOME, ali ćeš čak i tada i nakon toga nastaviti da im se pokoravaš u onome u čemu je dozvoljeno pokoriti im se.
A da nije zabranjeno pokoriti im se samo u zahtjevu da se učini širk, već u svemu što je zabranjeno saznajemo iz riječi Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem:
لا طاعةَ لمخلوقٍ في معصيةِ الخالقِ
“Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju” (hadith je sahih, bilježi ga el-Begawi u “Šerhus-Sunne”)
لاَ طَاعَةَ فِي مَعْصِيَةِ اللَّهِ إِنَّمَا الطَّاعَةُ فِي الْمَعْرُوفِ
“Nema pokornosti u nepokornosti Allahu. Zaista je pokornost (samo) u dobru.” (hadith bilježi Muslim, br. 1840)
الطَّاعَةُ فِي الْمَعْرُوفِ
“Pokornost je (samo) u dobru.” (hadith bilježi el-Bukhari, 4340)
Dakle, osim što se ne smijemo pokoravati roditeljima u zahtjevu da učinimo širk, tako ih ne smijemo poslušati (pokoriti im se) ni kada od nas traže da učinimo grijeh, poput pijenja alkohola, činjenja bluda, ubistva, kocke, kamate, laži, potvore i svega sličnog.
Međutim, ne smijemo odbijati pokornost roditeljima ako od nas traže da učinimo ono što je inače dozvoljeno.
Dakle, koliko god roditelj grdio njega i njegovu vjeru, pa makar ga pozivao i da učini širk, dijete će i pored i nakon toga otići u kupovinu, pospremiti sobu,… i sve slično što roditelj od njega zahtijeva i očekuje da uradi.
Znam da je teško živjeti sa mušrikom, i to onim koji vrijeđa tebe i ono što ti je sveto i najvrijednije (tvoju vjeru), ali je to iskušenje na kome je naređeno “položiti” a nagrada je obećana.
Sve što sam spomenuo se ne kosi sa činjenicom da je neko od ashaba ili tabi’ina ubio svog oca na bojnom polju.
Naime, kad se saffovi poređaju i kad se dvije vojske ugledaju i kad musliman shvati da je njegov otac među mušricima koji kreću u borbu protiv muslimana, TADA prestaje obaveza održavanja rodbinske veze i pokornosti roditelju, tada musliman žali što je njegov otac ostao na drugoj strani, ali se u borbi prema njemu odnosi kao prema svakome ko je podigao sablju na Allahovu vjeru i Njegovu vojsku pa mu je dozvoljeno ubiti i sopstvenog oca. To se nimalo ne kosi sa svim prethodno rečenim.
Dakle, dok se roditelj izruguje islamu, najbolje je kloniti ga se, obavezno napustiti prostoriju u kojoj on psuje Allaha, vrijeđa i ismijava vjeru i njene jasne propise i alamete (prepoznatljive znakove) poput Kur’ana, rijeci sehadeta, namaza, Ka’be i sl.
Zadirkivanja na temu pranja poslije nuzde su ipak na stepenu ispod toga…
Znači, sklanjati se i tražiti načina učiniti hidžru. Iako neko može prigovoriti napuštanju roditelja, bolje je to učiniti jer je to dozvoljeno nego im uzvratiti istom mjerom što je grijeh.
ZAKLJUČAK:
Koliko god se roditelj protivio islamu i izrugivao se:
1) Sve dok si prinuđen živjeti i boraviti sa njim, sve mimo traženja da se učini širk/kufr i haram, mora se biti poslušno. Pa čak i nakon što učiniš hidžru, naravno shodno mogućnostima, zavisi koliko ćeš biti udaljen, da li u istoj ulici ili drugoj državi.
2) Kad od tebe zatraži da učiniš širk/kufr ili haram, ne pokoriš mu se.
3) Čak i kad odbiješ zahtjev da učiniš širk/kufr ili haram, nastavljaš mu biti poslušan u dozvoljenim stvarima
4) Tek na bojnom polju je dozvoljeno “dići ruku” na roditelja.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.