Pitanje: SPORNE IZJAVE O TEWESSULU

PITANJE:
Selam alejk. Kad smo vec kod znanja, a posebno korisnog, da li ti je poznata predaja koja se pripisuje Ibn tejmiji, da ako bi neko dovio kod kabura i trazio od mejita da on dovi Allahu za njega, ili da mu kaze ”trazi oprost za mene” i slicno da to NIJE veliki sirk, nego novotarija i mali sirk, a sve to opravdavaju subhom ovoga koji trazi od mejita navodno jer neki ljudi imaju ubjedjenje da mrtvi cuju zive, pa kao oni od njih, jer su ”dobri” traze da za njih traze oprost od Allaha…Je li zaista moguce da ovaj postupak nije veliki sirk bez ikakve subhe ili trazenja opravdanja onome ko to cini??? I je li zaista Ibn tejmije bio na ovom stavu? Ako moze pojasnjenje jer mnogi ovamo po nekim grupama sire te stavove od bosanskih daija…Allah ti dao pronicljivost!!!

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

1) Ono što znam od tog “problematičnog” i nekome zbunjujućeg govora Ibn Tejmijje jeste da je rekao da je to djelo “put ka širku”, a da je negdje spomenuo da je to novotarija. Međutim, ne znam da je igdje zabilježeno da je za to rekao da je mali širk.

2) Same riječi da nešto vodi širku ili da je novotarija ne moraju nužno značiti da autor (tih riječi) time misli da to nije (veliki) širk. Ja lično za nekoga koga smatram kafirom kažem “murdžija”, što ne znači da ga smatram muslimanom. Prije mislim da on jeste kafir, ali sam time “murdžija” htio reći da je kafir “na ta vrata”, dakle da nije izašao iz vjere psovkom vjere, niti sumnjom ili negiranjem nečega, niti činjenjem velikog širka, već irdža’om (“murdžilukom”), netekfirenjem taguta i mušrika i sl.

3) Nekada izraz nije dovoljno jasan, pogotovo kad je u knjizi od više stotina stranica, autora koji je pisao obimno i detaljno, kakav je Ibn Tejmijje. Tada nije pravedno “hvatati se” za jedno ili dva mjesta gdje je nešto sporno spomenuo na određen način, ako znamo da postoje desetine mjesta na kojima se isti autor jasno nedvosmisleno izrazio. Kako i zašto prilikom kontradiktornog izraza (ako se uopšte autor na jednom mjestu izrazi drukčije nego na dvadeset drugih takvih mjesta), kako i zašto dati prednost tom jednom jedinom mjestu i tu riječ ili stav predstavljati kao “zvanični” stav tog učenjaka?
Dakle, u tim prilikama se mora (po pravilu) dati prednost MUHKEMU (jasnom i nedvosmislenom) nad MUTEŠABIHOM (nedovoljno jasnim).

4) Neka od djela učenjaka su zaista prošla kroz “ruke i ruke” dok nisu došla do nas. Mnogo prije dospijevanja u moderne štamparije, ta su djela prepisivanjem umnožavana, a još prije toga sabirana… Djela nekih učenjaka su napisana u zatvoru i u navratima “nalazila” izlaz iz zatvora (neko bi na slobodu proturio 20 listova, pa sljedeći put 20), neko mimo autora bi to sakupio,… Nekada autor nije ni pisao, već je diktirao… Neka djela su se znala zagubiti po više desetina ili stotina godina, pa bi ih učenjaci spominjali kao izgubljena, a onda bi se rukopis tog djela pojavio, pronađen u nekoj kućnoj biblioteci. Usljed svega ovoga se itekako moglo provući poneko slovo, riječ ili izraz koji se uklonio ili dodao, da prepisivač namjerno ili sasvim nenamjerno pogriješi. Allah je garantovao da će (od falsifikovanja) čuvati Kur’an, ali ne i knjige učenjaka. I ta greška može biti baš to jedno “čudno” mjesto, a ne onih 20 mjesta gdje je napisano ono na čemu svi znamo i očekujemo da je zvaničan stav tog učenjaka.

5) Ako bi čovjek zaista bio UVJEREN (a to nije lahko), ako bi bio uvjeren da je taj izraz jasan u problematičnosti i ukazivanju na grešku, da je jednosmislen u izrazu, da je vjerodostojno došao od autora (da nije greškom dopisan), da nema nikakve šanse drukčije to shvatiti ni autora opravdati (a to je skoro nemoguće, pogotovo ako se ispravan stav od njega prenosi na mnooogo više mjesta), onda će čovjek dati prednost i tekfiru tog učenjaka, prije nego mijenjanju svoje vjere zbog njegove greške!
Naravno, to je posljedna opcija, nešto na što se najteže odlučiti (ko će garantovati da se ta jedna greška nije desila prepisivanjem?), ali ako treba birati samo između dvije opcije: protekfiriti učenjaka ili mijenjati temelje vjere, naravno da će se uraditi ono prvo.
Mada, kažem, to je vrlo teško, a sve teže što je učenjak ugledniji. Ne zato što imamo dokaz da on mora biti džennetlija, već zato što ga (recimo) niko nikad nije protekfirio, a da se mi nađemo da to učinimo?

Zato, držimo se muhkema (onog što je jasno), a ostavimo mutešabih (ono što odstupa od te osnove i što bi se višestruko moglo objasniti), bojmo se Allaha i ostavimo loš govor o onima o kojima ummet muslimana ima samo riječi hvale. Na kraju: “To je narod koji je bio i nestao. Njima pripada ono što su uradili, a i vama pripada ono što radite, a vi nećete biti pitani za ono što su oni činili.” (el-Bekare)

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.