PITANJE:
Eselamu alejkum. Kako si brate? Hteo sam da te pitam u vezi dzume. Ja ovde nemam nacin a i daleko od moga posla je mesdzid gde se dzuma klanja… Jel moguce da sam kafir ako ne klanjam ni jednu dzumu u jednom ovakvom okruzenju?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.
Po najjačem i najispravnijem (dokazima najutemeljenijem i najpotkrepljenijem) mišljenju, nevjernik ili otpadnik je onaj ko ostavi namaz, makar iz lijenosti i makar sve vrijeme priznavao njegovu obaveznost i svoj grijeh.
Što se tiče preskakanja džume, njenog neklanjanja, najispravnije jeste NE tekfiriti insana, muwehhida koji je ne klanja (pogotovo u našem stanju i vaktu), svakako ako klanja podne i samim tim klanja svih pet namaza dnevno.
Zašto je takav tekfir neispravan?

1) Pošto on umjesto džume klanja podne i dalje klanja svih pet namaza i niko ga ne može nazvati onim koji je ostavio namaz, prestao klanjati.

2) Pošto on klanja podne, niko ga ne može okaraktersati ni kao onoga koji je izostavio jedan jedini namaz. Tako ga ne može protekfiriti ni sljedbenik najstrožijeg mišljenja (da je kafir svako ko izostavi samo jedan jedini namaz), jer ovaj nije izostavio nijedan. Izostavio je džumu, ali je ipak umjesto nje klanjao podne.

3) Obzirom da se učenjaci razilaze oko najmanjeg broja muslimana potrebnih za ispravnost džume-namaza, i to se mora imati u vidu. Prema jednom stavu fekiha, najmanji broj klanjača da bi džuma bila ispravna jeste 40 njih, po drugima je to 12, po nekima je to 3, a po jednima je dovoljno i dvoje. Ako sve to imamo u vidu, moramo shvatiti onoga ko, zbunjen ovim stavovima, može olahko misliti da njemu džuma nije obaveza niti je onima koji je klanjaju uopšte ispravna, jer ih ima samo, recimo, sedam-osam.

4) Također, postoji i stav da je džuma ispravna samo u mesdžidima u kojima se redovno obavlja svih pet namaza u džematu. Dakle, po tom stavu, sve i ako klanjača za džumu ima i, recimo, pedeset, džuma im nije validna ako je klanjaju u mesdžidu u kome nije uspostavljeno pet namaza u džematu.

5) Mora se imati na umu da se neko može pravdati i izgovorom da on “ne čuje edhan”. Ovime mislim na većinu naših mesdžida u kojima se prouči edhan samo u musalli, a ne čuje se vani.

6) Gore sam u zagradi stavio “pogotovo u našem stanju i vaktu” jer postoji mišljenje da džuma namaz u dijarima-kufra uopšte nije wadžib (obaveza). Da, to mišljenje jeste upitno i diskutabilno, jer je zasnovano na tome da u Mekki ashabi 13 godina nisu klanjali džumu, već je prva džuma klanjana tek u Medini u darul-islamu i može mu se prigovoriti da skoro sav mekkanski period nije klanjano ni pet namaza, niti se postilo niti se davao zekat, a žene nisu bile islamski pokrivene (a sve to danas važi i u darul-kufru i u darul-islamu pa nije ispravno time dokazivati i obarati obaveznost džume-namaza), i pored toga se mora imati u vidu taj stav jer on može biti opravdanje onome ko, tako shvatajući, ne klanja džumu. Dakle, iako griješi, takav insan mora biti shvaćen, mora se prethodno imati u vidu, pa mu se mora, prije bilo kakve osude njega, sa znanjem i dokazom otkloniti ta šubha.

Zato kažem: Onaj ko ispravno vjeruje (kloni se taguta, tekfiri tagute i mušrike i čini ‘ibadet jedino Allahu) i klanja svih pet dnevnik namaza, on je musliman, pa makar usljed nekog izgovora ne klanjao džumu, već podne umjesto nje.

Međutim, ako skupina muslimana klanja džumu-namaz na mjestu koje je udaljeno onoliko koliko bi se čuo gromki glas mu’edhina (kad nema buke auta), dakle nekih, recimo jedan kilometar ili slično, a musliman zna da se tamo u toliko sati obavlja džuma-namaz (makar se taj edhan i ne učio glasno i makar ga ovaj i ne čuo, ali je toliko blizu), on GRIJEŠI što tamo ne odlazi.
Griješi jer su sva prethodno navedena opravdanja i izgovori pogrešni.

Dakle, ne kažem da je kafir jer ipak klanja pet namaza (opravdanja broj 1 i 2).
Ne kažem da je griješnik ako je opravdan pogrešnim tumačenjem (opravdanja 3, 4, 5 i 6).
Ali kažem da mnogo GRIEŠI, a da li je i dokle kod Allaha opravdan, zavisi od slučaja do slučaja, od opravdanja i tumačenja.

Međutim, sve i da čovjek ne čuje edhan, sve i da je daleko i 5km od mjesta klanjanja džume, sve i da džuma u darul-kufru nije obavezna, sve i da je čovjek kod Allaha sasvim opravdan, kako ćemo izaći iz ovog gurbetluka ako ne OMASOVLJAVANJEM džume-namaza i njenim ozbiljnijim shvatanjem?
Danas, kada je u ogromnom broju mesdžida i džemata muslimana zapravo jedina aktivnost (osim namaza u džematu) – džuma-namaz?
Danas, kada u našim mesdžidima uglavnom nema ni predavanja, ni halke, ni podučavanja djece, kad se sve svelo samo na tu džumu, pa sve i da ona nije obavezna jer nije darul-islam, KAKO ĆEMO DOĆI DO DARUL-ISLAMA ako batalimo i tu džumu, jer, eto, “nije obavezna”?
Dakle, želim reći, sve i da nešto nije obaveza (a džuma-namaz jeste), u takvom smo gurbetluku, malobrojnosti, neorganizovanosti i neslozi, da je posljednje što sebi smijemo dozvoliti – nemar prema onome što je malo ostalo od našeg okupljanja, znanja, učenja, zajedništva, zajedničkog ‘ibadeta.

Nije vrijeme za pitanja tipa “Zar i to baš mora?” i istraživanje šta se sve “ne mora” činiti da ga ne bismo radili.
Vakat je za pitanja “Šta sve još može?” i saznavanje šta sve još može da se uradi da bismo i time doprinijeli.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.