Pitanje: Propis (hukm) čovjeka koji propusti jedan namaz.

PITANJE:
Esselamualejkum… Da te pitam ako moze, kako je hukm za coveka koji propusti jedan vakt namaza. Na primer ostavi namerno samo jedan vakt namaza i posle produzi opet da klanja… Ili jednostavnije dali su isti onaj koji je ostavio namaz u potpunosti i onaj koji je ostavio jedan namaz ili mozda i dva cak…. Dali su obodvoje kafiri?

ODGOVOR:
We ‘alejkumusselam.

Svakako da dvojica čije stanje si opisao nisu isti.

Naime, iako postoji dio učenjaka koji ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) čak ni onoga koji nikako ne klanja, sve dok priznaje (ne negira) obaveznost namaza, ispravnije je mišljenje i na tome je idžma’ (konsenzus) svih ashaba da je onaj ko ne klanja nevjernik. Ako je prethodno klanjao pa prestao, on je murtedd (otpadnik), a ako nikako nije ni klanjao, on nikako nije ni ušao u islam, pa makar i mislio da je postao musliman izgovaranjem dva šehadeta.
Ako uzmemo u obzir to jače mišljenje, tj. mišljenje da je neklanjač kafir, ipak i unutar tog mišljenja postoje “nijanse”, tj. shvatanja, mišljenja, manja razilaženja.

Tako među učenjacima koji zastupaju taj ispravniji stav (da je neklanjač kafir) ima:

1) učenjaka koji tekfire onog ko propusti jedan jedini namaz svjesno (nije ga prespavao ili prosto zaboravio, već je bio svjestan da je namaz nastupio i prolazi, ističe, a on ipak ne ide klanjati), i to je najstrožiji stav, dakle tekfir zbog samo jednog samovoljno propuštenog namaza,

2) učenjaka koji ga tekfire ako svjesno i znajući propusti dva namaza zaredom, ona dva namaza koji se mogu u daruri putovanja ili teže bolesti spojiti (dakle, ne protekfire ga nakon što mu je, recimo, istjeklo podne, već sačekaju da vide hoće li klanjati podne makar u ikindijskom vremenu, pa tek ako mu prođu i podne i ikindija a nastupi akšam, smatraju ga onim koji je napustio namaz, svoju najvazniju fizički obavljenu obavezu i ‘ibadet spram Stvoritelja),

3) učenjaka koji tekfire onoga ko ne klanja ni džumu (vrlo slabo i čudno mišljenje, ali dakle ako klanja barem džumu, eto, smatraju ga “onim koji nije sasvim napustio namaz”),

4) učenjaka koji tekfire samo onog koji sasvim napusti namaz, prestane ga klanjati ili ga nikako nikad nije ni počeo klanjati.

Lično mislim da je stav pod brojem DVA najispravniji: dovoljno oprezan i blag (pruža se šansa i onom kome je prošao jedan namaz, sve dok ne prođe naredni koji bi se u daruri mogli spojiti), ali ne i previše popustljiv pa da se i onaj koji klanja samo džumu smatra “klanjačem”.
Ujedno, stav broj dva se na izvjestan način ne suprotstavlja ni riječima onih par najstrožijih izjava nekih ashaba koji su i ostavljanje jednog namaza smatrali kufrom (jer toleriše samo ako se spoji u sljedećem vaktu, a to su, ponavljam, namazi čije spajanje je dozvoljeno u nekim stanjima).
Tako se stavom broj dva ispunjava i opreznost u tekfiru na koju upućuje toliko izjava selefa, kao i blagost i samilost, ali se ne slijede čudna mišljenja olahkog opravdavanja ljudi, koja nemaju jasnog utemeljenja u govoru Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem (a koji je, nakon Kur’ana, jedino mjerilo i dokaz), kao ni u riječima ashaba, radijallahu ‘anhum (koji su najbolje shvatali Kur’an i sunnet).

Imajući u vidu sve navedeno, a vraćajući se na tvoje pitanje (o onom ko ostavi jedan ili čak dva namaza i onome ko ostavi namaz u potpunosti), razumije se da postoji izvjesno razilaženje oko hukma (propisa) toga ko je svjesno propustio samo jedan namaz, a da je njegov kufr jasniji ako je propustio dva namaza (iako ga i nakon dva ili tri propuštena namaza neki ne tekfire).

Ali, sve i ako prihvatimo jači stav da je on ostavljanjem, recimo, dva namaza, postao nevjernik, svakako da je njegovo stanje bolje od onoga koji je namaz ostavio u potpunosti, jer podrazumijevamo da se ovaj prvi pokajao i iznova počeo klanjati, zar ne?
Dakle, on, pretpostavljam, nije umro nakon tih svjesno propuštenih namaz ili dva, već se pokajao i počeo klanjati, pa zato i kažemo da je propustio samo jedan ili dva (u suprotnom, bio bi onaj koji je sasvim prestao klanjati).
Njegovo stanje (sve i nakon što jeste bio kafir napuštanjem tih namaza) je stanje pokajnika i iznova muslimana. Da ne spominjem koliko kod Allaha visok može biti stepen onoga ko se iskreno pokaje, pa da bude bolji od onoga koji uopšte nije ni griješio, jer je ovo ipak stanje kufra.

Zato kazem, u ma koliko loše i teško stanje da je napuštanjem namaza upao, on se pokajao i nastavio klanjati, bivajući time musliman-pokajnik, dok je onaj koji je sasvim napustio namaz i dalje nevjernik jer nikako ne klanja, pa je sasvim jasna ogromna razlika između njih dvojice.

Molim Allaha da nas sačuva nepokornosti Njemu Uzvišenom. Amin.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.