PITANJE:
Es-selamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu dragi brate.
Allah te nagradio za tvoj trud na putu Istine.
Tvoji videi su odlični, jer si jedan od rijetkih koji govore istinu.
Imam pitanje, imam 15 godina da li mi je halal upisati medresu jer bi oni dali klanjati,ali su ipak kafiri i novotari.
U drugim školama bi bilo se teško izboriti za namaz.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuhu, brate.
Allah te nagradio na riječima podrške.

Što se tvog pitanja tiče, smatram to lošom idejom. Pod time posebno mislim na REDOVNO pohađanje medrese.

Kada je u pitanju redovno pohađanje jedne takve srednje škole (medrese), mora se uzeti u obzir sljedeće:

PRVO:
Redovno pohađanje nastave podrazumijeva pet ili još prije šest (a nekad i sedam) školskih časova dnevno, dvadeset pet do trideset časova nedjeljno, pet dana u nedjelji. To je zaista ogroman udio vremena u životu mlade osobe koja tek mentalno i intelektualno sazrijeva, i to sazrijeva slušanjem i kritičkim razmatranjem, a onda usvajanjem onog što čuje (s tim što mnogi usvoje sve što čuju bez mnogo ktitičkog promišljanja).
A ako se samo prisjetimo mnogobrojnih zabluda na kojima su ljudi koji su osnivači tih medresa i predavači u njima, onda tek postajemo svjesni opasnosti po svako dijete (mladu osobu) koja sluša njihov govor četiri ili pet sati svakog dana!
Jer njihove zablude su mnogobrojne i slojevite, a oni tim svojim zabludama:

  • osporavaju osnove imana i tewhida (pogrešnim definicijama imana i neuvrštavanjem djela u iman),
  • negiraju suštinu širka (pogrešnim predstavljanjem da je širk samo “smatranje nekoga Allahu ravnim”),
  • poriču da je kufr samo “srcem ne vjerovati, poricati”,
  • hvale kufr i širk današnjice (demokratiju), sami su članovi i agitatori političkih partija,
  • hvale nacionalizam i pozivaju u njega,
  • nakaradno tumače i iskrivljavaju većinu Allahovih svojstava (zagovarajući eš’arijsko-maturidijsku akidu i lažući da je to vjerovanje ehlus-sunneta),
  • vrijeđaju sljedbenike sunneta i zbijaju šale sa njima (nazivajući ih vehabijama),
  • hvale misticizam i sufizam,
  • veličaju učenjake današnjice koji su sluge taguta (‘Aid el-Karni i njemu sl.) i one gore od njih, moderniste kakvi su Buti, Kardavi itd.,
  • usiljeno hvale hanefijski mezheb (i gdje treba i ne treba) i njemu pripisuju (hanefizmu) novotarije koje nisu od njega,
  • odbacuju stav drugih mezheba i ondje gdje je svakome jasno da hanefije griješe, ispoljavajući time zabranjeni mezhebski fanatizam,
  • poriču mnoge propise, a nekad ih znaju i omalovažiti, do te mjere da se učenik ne smije usuditi da pusti bradu, a učenica da stavi nikab (pa makar i rješena da je legitimišu pri svakom odgovaranju, ispitivanju, ali da se sačuva grijeha bar onu večinu vremena dok njen identitet nije bitan, dok profesor predaje),…
    … i još mnogo od pogrešnih vjerovanja i zabluda koje zagovaraju i postupaka grijeha koje čine, a koje mi ovog trena nisu na umu.
    Dati svoj razum “u ruke” takvih ljudi i slušati ih satima svakoga dana je vrlo opasno.
    Čovjek se ne smije svojevoljno izlagati takvom iskušenju, jer ako je danas uvjeren i čvrst, ne zna šta će sa njim sutra biti.
    Također, onaj ko dozvoli da mu takvi ljudi drže lekcije i pridikuju mu o islamu (a on ih lično ne smatra ni muslimanima a kamoli učenim ljudima), on time otvara vrata šejtanu i olakšava mu posao, pa ne može nikako biti siguran da mu uskoro nešto što mu se danas čini nelogičnim ne može “početi zvučati” smisaono i ispravno.

DRUGO:
Sve i da je osoba sigurna za sebe i svoj iman i sigurna da je ništa u tewhidu i sunnetu neće poljuljati i pokolebati, zbuniti ni odvratiti (a tako mlada osoba u to nikad ne može biti sigurna, jer ili nema dovoljno znanja ili nema iskustva da se sačuva), dovoljno je zla i poniženja da pet sahata dnevno sluša govor čovjeka koga tekfiri, govor na temu islama, govor koji smatra neispravnim, a govornika nedostojnim.
Istina, svi mi ponekad pročitamo (iz knjige) ili poslušamo (putem interneta) šta neko koga tekfirimo kaže na neku temu. Ali pritom mi njemu ne dajemo legitimitet i “luksuz” da on, nevjernik, nama muwehhidima bude predavač a da mi slušamo, ćutimo i od njega učimo, već je to čitanje napisanog ili gledanje snimljenog govora.
Za razliku od toga, učenik koji sluša predavanje profesora nevjernika njemu daje legitimitet, ispoljava mu uvažavanje (htio ili ne) slušajući ga, nemajući pravo da ga prekine, da mu se suprotstavi, a kamoli da mu kaže šta misli o njemu samom i njegovom vjerovanju.
Četiri godine biti u tom stanju, ma koliko siguran u svoje stavove, ali kriti svoje vjerovanje i ustvari GLUMITI MUŠRIKA kakvi su svi oko njega? Da Allah sačuva.

TREĆE:
Na ovo se često nadoveže i situacija boravka (stanovanja) u studentskom domu (internatu) zajedno sa ostalim učenicima/ama medrese. Tako učenik/ca medrese boravi, stanuje, jede, uči, spava sa nekoliko drugova/drugarica u istoj sobi, biblioteci, menzi, spavaonici, sa njima “dijeli dobro i zlo”, kao u vojsci ili zatvoru, cjelodnevni zajednički boravak, svakodnevno.
Nakon što mu od ranog jutra sve do podne profesor-mušrik ispira mozak svojim zabludama, dijete (momak/djevojka) treba da bude sa mušricima-vršnjacima cio dugi dan, sve do leganja u postelju, da od njih upija njihova vjerovanja, razmišljanja, šubhe i nedoumice, griješne postupke i riječi…?

ČETVRTO:
Život u internatu podrazumijeva i klanjanje namaza u džamiji koja je obično pored same medrese ili pored internata, ili u mesdžidu unutar samog internata, ili u samim sobama (spavaonicama).
Kako da musliman/ka sebe sebe dobrovoljno dovde u situaciju da bude u skupini ostalih učenika kojima pet puta dnevno nastupa namaz, pri čemu je on/a pet puta dnevno u situaciji ili da klanja sa mušricima ili da nešto glumi, da kasni, da govori da nema abdest, u slujčaju djevojke: da je u stanju hajdha,…
I koliko tako musliman/ka može tražiti neki izgovor, nešto izmišljati? Pet namaza, deset, petnaest? Pa to je svega dva ili tri dana, ali nakon toga?
Momci koji su prihvatili nešto od sunneta su u tim internatima imali problem sa upravom medrese ako su viđeni da samo klanjaju dižući ruke više puta u namazu, bivajući zbog toga ispitivani i optuživani za vehabizam, a kamoli da se sazna da učenik/ca ne klanja sa ostalima?

PETO:
Život u internatu podrazumijeva i hranjenje u menzi medrese, gdje se svakako služe obroci u kojima ima mesa od životinja koje nisu zaklane na halal-način (konkretno: nije ih zaklao muwehhid).
Muwehhid/a ne smije sebe dovoditi u stanje u kome će ili jesti te obroke ili se “preznojavati” kako da postupi, šta da izmisli, čime da se opravda a to ne jede.

Ovo su samo neka od stanja i situacija kojima je izložen svaki učenik/ca medrese koji redovno pohađa nastavu.
Ako živi sa ostalim učenicima/cama u internatu, doživljava svih pet spomenutih iskušenja.
Sve i da ne živi u internatu već da samo pohađa nastavu (kao što je pohađa svaki srednjoškolac, učenik gimnazije ili ekonomske škole), i dalje ima prva dva problema, ništa manja ni lakša od preostalih.

Istina je da i u ostalim srednjim školama musliman/ka bivaju suočeni sa mnogim iskušenjima, ali nemaju problem života u internatu, a od problema na samoj nastavi postoje zablude kojima ih truju, poput zagovaranja darvinizma (teorije evolucije) i slično, ali tvrdim da su zablude profesora medrese mnogo perfidnije i štetnije po učenika negoli zablude profesora svjetovnih srednjih škola, i to zato što je muslimanskom djetetu lakše da odbaci neislamsku i sasvim bezbožničku priču nastanka čovjeka od majmuna nego da se sačuva desetina zabluda i novotarija zaodjevenih u islamsku istinu.
Također, sasvim je mala šansa da će učenik/ca koji/a klanja uzora naći u liku gimnazijskog profesora koji je oličenje nevjerstva, možda ateista ili kršćanin ili Bošnjak koji puši i pije.
S druge strane je opasnije, izglednije i vjerovatnije da će učenik/ca vidjeti uzora u profesoru fikha ili haditha koji je uz to možda i hafidh Kur’ana. Kad takav “servira” neku zabludu i ubaci šubhu, od toga se dijete godinama ne može izliječiti, osim kome se Allah smiluje.

Dakle, AKO BI SE MORALO ODABRATI u koju srednju školu ići redovno (a ne mora se!), tvrdim da je bezbolnije dijete poslati u gimnaziju, ekonomsku, tehničku… školu nego medresu.
Treba pratiti ponašanje djeteta, odvraćati ga od prisnog druženja sa ostalom djecom, koja su uglavnom griješnici, prijestupnici, pušači, perverznjaci, odgojiti ga da se nakon nastave ne zadržava sa njima već – pravo kući, jer u školu ide samo zbog znanja i zvanja.

A mislim da nisi u pravu u svojoj bojazni da bi u svjetovnoj školi imao problem sa obavljanjem namaza.
Ili si u prvoj smjeni kad namaza praktično nema, vratio se kući a tek nastupa podne, ili je ono nastupilo ali je ikindija dovoljno “daleko” da ima vremena da ga klanjaš kad odeš kući.
Ako si druga smjena, klanjaš podne kući pa će te u školi “zateći” ikindija i možda akšam, pri čemu se moraš snaći i klanjati ih naravno na vrijeme. To možeš činiti shodno stanju i prilikama, sredini u kojoj živiš: ili klanjati ponosno usred učionice, ili krišom u nekoj prostoriji škole (na tavanu, u podrumu, magacinu, kotlarnici,…) ili u dvorištu škole ili iza nje, ili u obližnjem parku.
Ako ništa od toga nije moguće (mada sumnjam, nije to zatvor, nisi vezan pa da ne daju), pa to je samo dodatni dokaz da musliman ne treba redovno pohađati nikakvu školu.

Zar će musliman tada birati manje od dva zla?
Zlo klanjanja namaza za mušricima u medresi ili zlo zabrane klanjanja u gimnaziji? Da Allah sačuva.

Idealno rješenje je da dijete VANREDNO polaže i završi srednju školu, bilo medresu ili svjetovnu školu.
U pitanju je nekoliko odlazaka na polaganje.
U nekim školama je to puka formalnost, ne traži se skoro ništa od znanja, samo da im se uplati i u jednom danu za par sati dijete položi čitavu godinu dana. Istina, od toga nema nikakvog znanja a ni tako stečeno zvanje mnogo ne koristi, ali koliko to znanja većina djece donese i nakon redovnog prisustvanja nastavi?
Međutim, ima i škola u kojima to vanredno polaganje nije samo formalnost i u kojima se na vanrednom polaganju “pada”, pa se zato za ta polaganja i priprema i uči, te se jedna godina završi tek nakon tri, nekada i četiri ispitna roka.

Sve u svemu, ako je cilj što više sačuvati svoj razum od zabluda takvih profesora (bilo u medresi ili svjetovnoj srednjoj školi), dijete može da završi srednju školu sa četiri do deset odlazaka (rokova polaganja).
Što se znanja tiče, nekada se može i treba i naučiti, a sve i da nema
strogoće i kriterijuma, ako je dijete ambiciozno, njemu i pored rasula tog sistema niko ne brani da ono uči i nauči i više nego što se od njega i očekuje, pa da umjesto “jadne” dvojke zasluži i dobije peticu, neuobičajenu za vanredno polaganje.
Takvom praksom dijete muslimana stiče i diplomu i pravo znanje, pa sa ta dva uslova može i da nastavi školovanje na fakultetu.

A nakon što se sačuvao/la fitne redovne srednjoškolske nastave (vanrednim polaganjem), musliman/ka može da izbjegne i fitnu miješanja muškaraca i žena na univertitetima upisom nekog od online fakulteta ili akademija., koji su danas praktično svima dostupni, a licencirani su (priznati) i akreditovani (njihove diplome prihvaćene i mogu se nostrifikovati).
To je ogromna povoljnost posebno djevojci (ženi) muslimanki, koja ne samo da će tako izbjeći haram miješanja sa muškarcima, čestih izlazaka iz kuće i dugih boravaka van nje, već studije neće morati prekidati sve i ako se nekud preseli, ako se uda, ako je trudna ili se porodi.
Nijedno od spomenutih stanja neće je omesti i odvratiti od studiranja, sticanja znanja i zvanja.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.