PITANJE:
EsSelamu alejkum. Imam pitanje.
Na kraju 63. poglavlja “Kitabut Tevhida” stoji dugi hadis da je Poslanik, s.a.v.s., imao obicaj da kad salje vojsku oporuci emiru vojske nekoliko stvari, a na kraju hadisa stoji da bi mu rekao: “Kada opsjednes stanovnike neke tvrdjave i oni od tebe zatraze da im sudis po Allahovoj presudi, nemoj im suditi po Allahovoj presudi nego im presudi po svojoj presudi, jer ti ne znas hoces li pogoditi Allahovu presudu u pogledu njih ili neces.”
Ako mozete objasniti zasto je ovdje poslanik naredio da se ne sudi po Allahovoj presudi?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Ono što naočigled djeluje sporno u hadithu se treba sagledati iz više uglova:

PRVO:
Doslovno i previše bukvalno razumijevanje dijela haditha navodi na pomisao da je sam Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, podučavao svoje izaslanike i vojskovođe da sude po svom umjesto po Allahovom sudu, tj, da daju prednost svom mišljenju i presudi nad sudom Allaha Uzvišenog.
Da Allah sačuva ovakvog doslovnog razumijevanja, jer to Resulullahu, sallallahu ‘alejhi we sellem, ne bi pripisali niti ga time opisali čak ni najžešći zagovaraoci demokratije među hodžama i “da’ijama”. Dakle, čak ni oni koji pozivaju na glasanje za demokratske partije ne kažu da je sud čovjeka (makar bio i ashab) bolji od Allahovog suda. Štaviše, i kada ohalaljuju glasanje, ulazak u parlament i suđenje po tagutskom zakonu, oni kažu da to (navodno) nije kufr sve dok sudija Allahov zakon smatra boljim, ali, eto, nije u stanju suditi po njemu. Znači, i oni kažu da je nevjernik sudija koji bi smatrao sud ljudi bolji od Allahovog suda. Pa zar da Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, svom izaslaniku, vojskovođi kaže da ne sudi Allahovim sudom, već svojim sudom?

DRUGO:
Zanimljivo da glagol iz haditha nije أَنْ تَحْكُمَ بَيْنَهُمْ već أَنْ تُنْزِلَهُمْ . Dakle, glagol koji je Šukrija Ramić (u prijevodu komentara “Knjige tewhida“ pod naslovom قُرَّةٌ عُيُونِ الْمُوَحِّدِين “Radost očiju pravovjernih“) preveo kao “(kada od tebe zatraže) da im sudiš“ nije glagol koji doslovce znači “suditi” i koji se uobičajeno upotrebljava za suđenje među ljudima, glagol حَكَمَ / يَحْكُمُ.
U skladu sa tim, prevodioci ovog haditha na jezike mimo bosanskog jezika uglavnom taj glagol nisu preveli kao “da im sudiš“.
Recimo, taj glagol (i izraz) su prevodioci na engleski jezik preveli preciznije, te nisu rekli “ako zatraže da im sudiš“, već su preveli kao “to let them settle in accordance with Allah“ (u prijevodu “Fethul-Medžida“) ili “to make a deal on the basis of the ruling of Allah“ (u prijevodu Muslimovog “Sahiha“).
Dakle, arapski izraz ne upućuje jasno na suđenje, pogotovo ne na suđenje u stvarima u kojima postoji hadd (poznata i jasno određena, fiksna Allahova presuda), već više upućuje na sulh (pogodba, nagodba) ili neko (kako to danas zovu) “vanparnično poravnanje“.

TREĆE:
Nastavak tog spornog dijela rečenice rješava dilemu, jer stoji da bi Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, nakon što bi rekao: “…JER TI NE ZNAŠ DA LI SE TO SLAŽE SA ALLAHOVIM SUDOM O NJIMA ILI NE”.
Dakle, da je u pitanju stvar po pitanju koje je jasan Allahov propis, svakako da bi ga Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, podstakao da po njemu postupi i presudi, ali obzirom da mu je rekao da je sporno i upitno hoće li se njegova odluka podudariti sa Alahovom, jasno je da se to tiče samo stvari i pitanja koja budu novonastala ili čiji propis njegovom izaslaniku bude nepoznat. Samo u tim poljima se nekome može savjetovati da presudi svojim sudom.
Iz ovoga se razumije da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, ovim riječima savjetovao svog izaslanika da prednost da svojoj procjeni, svom IDŽTIHADU nad onime za što NE ZNA DA LI JE ALLAHOV PROPIS. Dakle, ne da prednost da svom sudu nad sudu Allaha, već da prednost da svom idžtihadu i kijasu nad onome za što nije siguran da je Allahov propis u tom pitanju.
Ovo toliko podsjeća na put i stav mnogih velikih fekiha i mudžtehida u ovom ummetu, koji su davali prednost kijasu nad slabim hadithom. Dakle, prije bi sami izveli zaključak (svakako analogijom na već postojeć poznati propis za sličnu stvar) nego da postupe po slabom hadithu (po onome za što pouzdano ne znaju da li je zaista od Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem).

ČETVRTO:
Sve prethodno potvrđuju postupci ili riječi učenjaka koji su ovaj hadith citirali ili komentarisali. Naime, kada je šejkh Muhammed ibn ‘AbdulWehhab ovaj hadith uvrstio u svoj “Kitabut-Tewhid“, nije shvatio ni potrebnim da komentariše ovaj (nekome) sporan izraz.
Da je smatrao da ima nešto sporno u tom izrazu haditha, šejkh ili ne bi uvrstio taj hadith ili bi ga (ako ga je već uvrstio) prokomentarisao i na to skrenuo pažnju. Dakle, postupak šejkha Muhammeda govori u prilog svemu prethodno rečenom. A poznato je koliko je šejkh upozoravao na širk i kufr i borio se protiv toga.

PETO:
Šejkh Muhammed ibn ‘AbdulWehhab je nakon spomena ovog haditha naveo nekoliko mes’ela (pitanja) koja se tretiraju u tom poglavlju, a kao posljednje dvije mes’ele je spomenuo:

  1. RAZLIKA IZMEĐU ALLAHOVE PRESUDE I PRESUDE UČENJAKA (vidim da je ovo Ramić preveo kao: “učenjaci su ti koji tumače propise“, iako u originalu stoji الفرق بين حكم الله و حكم العلماء),
  2. ASHAB SUDI PO POTREBI, PRESUDOM ZA KOJU NE ZNA DA LI JE SAGLASNA SA ALLAHOVOM ILI NE.
    Dakle, i sami nazivi mes’ela (pitanja) i koristi na kraju ovog poglavlja dovoljno govore o tome da nije u pitanju (ne dao Allah) “sloboda izbora“, pa da je on, sallallahu ‘alejhi we sellem, ashabu dozvolio da sudi po svom nahođenju, a ne po Allahovom propisu, već da se radi u pitanjima u kojima njemu nije poznat Allahov sud.

ŠESTO:
Kako je u pitanju hadith kojeg je zabilježio imam Muslim u svom “Sahihu“ (Kitabul-Džihadi wes-Sijer, br. 4522), svakako treba pogledati šta su komentatori ovog haditha rekli o ovom izrazu.
Imam en-Newewi je u najpoznatijem komentaru Muslimovog “Sahiha“ (12/48) ove riječi prokomentarisao: “ المراد إنك لا تأمن أن ينزل علي وحي بخلاف ما حكمتOno što se (ovim riječima) želi je: Ti ne možeš biti siguran (zaštićen) od toga da se meni spusti Objava suprotna onome što si presudio“.
Dakle, en-Newewi kaže da je time Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, emira vojske upućivao na odluku u stvari u kojoj mu nije poznat Allahov sud, pa zato kaže da to znači “jer se možda meni objavi suprotno tvojoj odluci (presudi)“.

SEDMO:
Musliman mora biti nepkolebljiv u svom tewhidu i uvjeren u Allahovu Jednoću u svemu, pa tako i u Njegovom pravu da On Jedini bude Zakonodavac i Sudija Svojim robovima, da mu to bude preča i jasnija osnova i muhkem od osnove da se, recimo, treba klanjati ili biti dobar prema roditeljima.
Vjerujući tako, kad god dođe neki mutešabih (nejasan) tekst sličan ovome, tekst koji se naočigled pomalo kosi sa muhkemom (jasnom osnovom), muslimana to nikako ne smije poljuljati. On treba pomisliti sve drugo, prije negoli da pomisli da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, nekome savjetovao da sudi po svom mišljenju prije nego po Allahovom sudu. Pomisliti da je hadith pogrešno preveden, ili ako je dobro preveden da je izmišljen, ili ako je vjerodostojan da ga on dobro ne razumije, i sve drugo prije pomisli koja će srušiti sve što on na osnovu toliko dokaza vjeruje.

ZAKLJUČAK:
Ovaj hadith je samo još jedan u nizu takvih tekstova koji nekome mogu napraviti zbrku, ali vidjesmo sa koliko aspekata i uglova se može dokazati da tekst haditha ne može značiti da neko smije i može dati prednost svom mišljenju nad sudom Allaha Uzvišenog, a kamoli da ga tome podučava lično Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem.
Da su ljudi tako davali prednost muhkemu (osnovi) da je Allah Jedini Zakonodavac, Vladar i Sudija, ne bi lahko upadali u zamke mutešabiha, pogrešnih i usiljenih zaključaka i ne bi se “pecali“ u svaku “mrežu“ kakve su obmanjujuće priče da Jusuf, ‘alejhis-selam (navodno) nije vladao po Allahovom zakonu, da je en-Nedžaši vladao tagutskim zakonom i slične priče koje su ih odvele od puta pokornosti Stvoritelju ka putu pokornosti lažnim zakonodavcima, parlamentarcima, demokratama i sekularistima.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.