PITANJE:
Es selamu alejkum. Interesuje me islamski stav prema kapari (davanje novca kao “rezervacije” za neku kupovinu ili iznajmljivanje). Molim Allaha da te obilato nagradi.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Jedan jedini hadith koji je spomenuo da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, (navodno) zabranio trgovinu uz kaparu (zalog) je da’if (slab) i po njemu se ne postupa, pa je osnova da je to dozvoljeno.

Tj. poznato je pravilo da je tada (kada nema dokaza koji bi takvo nešto zabranio, a nije stvar užeg pojma ibadeta, tj. obredoslovlja, načina činjenja “bogosluženja”, već spada u fiqh el-mu’amelat) osnova svake stvari DOZVOLA, a posebno kada još na tu praksu upućuje ‘urf (običaj naroda te sredine) i ugovor i međusobna saglasnost obje strane. A poznato je da se svaki ‘urf KOJI SE NE KOSI SA ŠERI’ATOM može i treba prihvatiti.

Dakle:
1) Obje strane su u pisanom ili usmenom ugovoru (dogovoru) bile saglasne da se da određeni iznos kao zalog,
2) ‘Urf (praksa i običaj) ovih prostora je sasvim jasan, tj. poznato je da je kapara tu ne samo kao vrsta avansa (dijela uplate unaprijed), već i garancije da će mušterija to zaista kupiti, kao što je poznata praksa da se ta kapara u slučaju odustajanja ne vraća,
3) Uz sve to, nema nikakvog šeri’atskog dokaza da to zabrani i ospori.
Sve ove tri tačke su veoma važne, svaka ponaosob.

Napominjem da, iz opreznosti, moram reći da zadržavanje imetka može biti upitno ako je i kada je u pitanju mnogo veća suma novca od one koja je razumljiva kao nadoknađivanje štete.
Jer, poznato je da je primarni razlog uzimanja i davanja kamate osiguravanje prodavca. Osiguravanje prodavca da će ”mušterija” zaista to kupiti (iznajmiti), i to najprije osiguravanjem njega od štete koja mu se može desiti odustajanjem ”mušterije”. Ta šteta je najčešće u njegovog odbijanju zainteresovanih mušterija i ona je realna i nekada zaista velika.

Međutim, ako vrijednost kuće koja se prodaje iznosi, recimo, 100.000 e, nerealno je da kapara bude određena na 50.000 e ili više od toga. Ako se nekim čudom i desi da ”mušterija” pristane na kaparu od, recimo, 70.000 e, u slučaju da ”mušterija” odustane, veoma je upitna dozvoljenost zadržavanja tog novca. Ovo kažem od sebe, ali pozivajući se na mudrost i povod i razlog iza svakog šeri’atskog propisa. Pa ako je razlog propisa DOZVOLJENOSTI zadržavanja kapare = obeštećivanje prodavca i ništa više, kako zadržati preko polovine vrijednosti robe (kuće)? Koliko god da šteta jeste pretrpljena njenom NEprodajom, prodavcu je ipak ostala kuća u vlasništvu i nerealno je da zadrži kuću (koju će prodati uskoro, ili čak i da neće nikada) i kaparu od 70 posto vrijednosti kuće. On bi se na taj način obogatio na sumnjiv način, a ”mušterija” bi bio oštećen i kažnjen i više negoli je skrivio.

Tako da sam sasvim uvjeren da je dozvoljenost uzimanja kapare od strane prodavca (iznajmljivača, onog koji nešto nudi) jasnija i argumentovanija što je suma manja i što je šteta realnija (zaista se desila).

Zamislimo da čovjek prodaje kuću za 100.000 e i neko mu dā kaparu 30.000 e pred samu ljetnju sezonu, uz obećanje da će u oktobru doći i platiti ostatak. Prodavac ne odbije ama baš nikoga, niko i ne pita za kuću, niko nije odbijen saznanjem da je ona dogovorena kao prodata. Bogobojazan insan (prodavac) ne bi trebao zadržati kaparu, pogotovo ne u onako visokoj vrijednosti koju sam dao kao primjer (30.000 e) jer, ponavljam, ako je (a jeste) JEDINI RAZLOG DOZVOLE TRGOVANJA UZ KAPARU – zaštita interesa prodavca i nadoknada štete njemu, tog razloga i povoda u ovom slučaju ne bi ni bilo.

S druge strane, zamislimo da mu je ”mušterija” u proljeće (za istu tu kuću koju on prodaje za 100.000 e) dao samo 1.000 e kao kaparu, pa još uzeo ključeve i preuzeo brigu o održavanju i čišćenju kuće. Prodavac preko ljeta odbije nekoliko ozbiljnih interesenata za kupovinu te kuće. Međutim, ”mušterija” na jesen ne samo da odustaje od kupovine, već prodavac još i ustanovi da je preko ljeta ovaj bio odsutan ili nemaran u održavanju kuće koje je na sebe preuzeo, pa se desilo prokišnjavanje ili nešto slično i, usljed toga, šteta od 3.000 e. Zar tada prodavcu osporavati pravo da zadrži onih 1.000 e, da bi time nadoknadio samo trećinu štete (koja iznosi 3.000 e), a ni riječi o mnogo većoj šteti od NEprodaje kuće onima koje je odbijao, vjerujući ”mušteriji”?

Tako da, završavam:
Čovjek se može upravljati prema poznatim el-qawa’id el-fiqhijje (šeri’atskim, fiqhskim pravilima) i meqasiduš-šeri’ah (intencijama, ciljevima šeri’ata).

Sasvim je poznato da:

1) Nema šeri’atskog dokaza da ospori ovakvu trgovinu

2) ‘Urf je važan faktor i prihvatljiv izvor šeri’atskog prava, kada se ta praksa ne kosi sa šeri’atom (ovdje ne vidimo da se kosi)

3) Važno je pridržavanje detalja ugovora (dogovora) na koje su svojevoljno pristale obje strane

4) Povod davanja i zadržavanja kapare je, čak i kod nevjernika, jasno spomenut i njime se ova praksa opravdava: Garant prodavcu, njegovo obezbjeđivanje od štete ili njeno nadoknađivanje.

5) Kako je šeri’at došao da zaštiti (između ostalog) i imetke ljudi, zadržavanje razumljivog iznosa kapare da bi se nadoknadila šteta je prihvatljivo i nesumnjivo dozvoljeno.

6) Zadržavanje nerazumno velikih iznosa je vrlo upitno, posebno ako se to spoji sa nepostojanjem nikakve štete koju je podnio prodavac.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.