PITANJE:

Es-Selamu alejkum. 
Imam pitanje za Ebu Ahmeda. Da li je tačno da smatra da tekfir onih koji ne tekfire tagute i mušrike nije aslu din i čime to dokazuje?

ODGOVOR:

We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Prije detaljnog odgovora moram naglasiti da, bez uvlačenja u govor o aslud-dinu, ehlul-fetri i zamišljenim situacijama, ja kafirom smatram i: 

1) počinioca širka i tagutijjeta (mušrika i taguta), i
2) onog ko ih opravdava i ne tekfiri, i
3) onog ko opravdava i ne tekfiri ovog prethodnog (adhira, tj. sumnjača), iako on tekfiri prvog (mušrika ili taguta).

Međutim, već odavno izbjegavam upotrebu termina “aslud-din”.

PRVO: To činim uviđajući da su mnogi učenjaci pod taj pojam podveli (uvrstili) različite stvari.

Primjer toga je risala “Aslud-Dinil-Islam: Et-Tewhidu wer-Risale” ‘Ali el-Khudajra, iz čega se razumije da on pojam “aslud-din” ne koristi isključivo za ono što se spoznaje fitrom i razumom (i bez Objave). Dakle, da tako definiše aslud-din, on u njega ne bi uvrstio vjerovanje u poslanstvo Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem (kako će neko u divljini samo na osnovu razuma i fitre znati za poslanstvo Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem?).
Također su tu i govori drugih, klasičnih učenjaka iz čijih fetwi se vidi da su pod “osnovom vjere” smatrali mnoge od stvari za koje svi znamo da se mogu spoznati tek Objavom, pa tako izbjegavam taj pojam.

DRUGO: Taj termin nije spomenut u Objavi, niti ga je spomenuo Resulullah sallallahu ‘alejhi we sellem, ni ashabi ni tabi’ini ni oni nakon njih sve do dosta poznijeg vremena.
Naglašavam: Ovime ne tvrdim da je taj pojam novotarija i da se ne treba koristit samim tim što ga nisu spominjale prve generacije, ne. Prve generacije nisu spominjale ni podjelu tewhida na tewhidur-rububijje, tewhidul-uluhijje i tewhidul-esma’i wes-sifat, pa svi to koristimo, kao i mnoge druge pojmove.
Međutim, kod podjele tewhida su svi saglasni, tj. niko nije rekao da ‘ibadet sedžde spada u rububijjet, niti da pitanja kadera spadaju u uhuhujjet. Ali to nije slučaj kada je riječ o pojmu aslud-din, gdje ima određenih neslaganja.

TREĆE: Sve i kada bi govori svih učenjaka bili saglasni po pitanju definisanja pojma aslud-din i onoga što se pod tim razumije (a nisu saglasni), tj. kada bi svi bili saglasni da aslud-din obuhvata isključivo ono što se može spoznati fitrom i razumom (bez Objave), opet se ja uzdržavam od govora na tu temu i to zato što se sve to opet odnosi na teško moguće ili nemoguće prilike, tj. za stanje nekoga prije hiljadu godina ili nekoga ko je danas van civilizacije, koji nije čuo za islam ni Kur’an, a teško da takvi postoje.
Ko je danas taj koji nije vidio TV ili knjigu, čuo za džamiju i muslimane?
Ako ga i ima, neki Eskim ili Pigmej, zar nije dovoljno što znamo da on nije musliman i da ga ne smijemo napasti prije nego ga pozovemo u islam?
A ako takvih nema, šta imamo od toga što je takvih bilo prije 300 god.? Zar ćemo na takvim teško zamislivim ili nemogućim slučajevima da gradimo stavove koji će nas razjedinjavati?

ČETVRTO: Da ne govorim koliko ovdje ima “prostora”, pa neko ko kaže da u ono što čovjek može spoznati i razumom spada vjerovanje u Sudnji dan pod time misli na Dan obračuna bez detalja koji se spoznaju tek Objavom, a neko smatra da to nije ni vjerovanje u taj Dan, već samo svijest da će se odgovarati za dobro i loše koje se čini.

Onaj ko u to uvrštava vjerovanje u kader time misli na Allahovo znanje svega što će se desiti, a drugi i na predodređenje svega, a neko možda čak misli da to znači da čovjek samim razumom može spoznati i da je Allah Stvoritelj naših djela (ono što mnogi ne znaju ni u vremenu dostupnosti Objave pa čak ni nakon njenog čitanja)!

PETO: Ja na začetak spomena o ehlul-fetri i aslud-dinu na našem jeziku gledam samo kao nečiji dobronamjerni pokušaj da (onima koji opravdavaju mušrike neznanjem) dočara štetu i kob velikog širka i time naglasi da počinilac širka ne bi bio opravdan čak ni u tom stanju, tj. da može da zna za zabranu širka i prije poslanice, a ako bi ga učinio bio bi mušrik imenom i dunjalučkim propisima.
Nadam se da cilj nije bilo otvoriti vrata narednim pitanjima: Šta sve spada u aslud-din? Da li u to spada vjerovanje u kada’ i kader? A vjerovanje u Sudnji dan? A poslanike, meleke, Knjige?
Lahko je reći: U aslud-din spada vjerovanje u kada’ i kader i u Sudnji dan, ali ne spada vjerovanje u poslanike, meleke i Knjige.
Međutim, i tu se javlja mnogo važnih potpitanja:

1) Šta je dokaz za to, za tu podjelu?
Reći će se da čovjek fitrom osjeća i zna i vjeruje da je Stvoritelj (u Kog on već vjeruje) pravedan i da ta pravda podrazumijeva nagradu i kaznu, kao i da On Koji je premudri svakako zna sudbinu (gajb i ono šta će se desiti).
Ako je tako, zar se na to ne može reći: Zašto onda iz toga isključiti vjerovanje u poslanike i Knjige? Zar nije istim razmišljanjem itekako moguće da čovjek razumom osjeća, zna, vjeruje da Pravedni Stvoritelj neće Svog roba ostaviti bez upute (a ona biva slanjem poslanika i objavljivanjem Knjiga)?

2) Kakav je propis onoga koji ne zna, koji nije uvjeren, koji se dvoumi oko toga šta spada u aslud-din? Takav bi trebao, valjda, biti nevjernik?
Međutim, kada su se ove teme pokrenule 2007. godine, znam da se mnogo o ovome pitalo i odgovaralo, šta jeste a šta nije od aslud-dina, a ne znam da je iko ikada ikome rekao: Primi islam jer dosad nisi bio musliman čim me pitaš šta spada (da li “to i to” spada) u aslud-din!

Također, na samom startu pominjanja te teme, povjerljivi brat mi je prenio da je putem PalTalka pitao medinskog svršenika da li vjerovanje u kader spada u aslud-din i ovaj mu je rekao da ne spada. Čuvši to, meni nije palo na pamet da protekfirim tog koji je tako odgovorio, a nije ga tekfirio ni onaj koji ga je pitao a meni to prenio.

Poenta je u pitanju: Ko određuje šta spada u aslud-din?
Ili još preciznije: Ko određuje šta to pojedinac može (mora) znati u vremenu mrklog neznanja samo na osnovu razuma i fitre?

Ako je to Objava:

a) Gdje to u Objavi stoji, o onome što se slažemo da se može spoznati samim razumom ili o onome u čemu se razilazimo da se može spoznati? Koji je ajet ili hadith koji o tom govori?

b) Sve i da ima ajeta ili haditha o tome, neko bi sa pravom mogao reći da se to i bez Objave treba, može i mora znati! Tj. da bismo i bez Objave mi “odavdje” (iz vremena znanja i dostupnosti Objave) samo na osnovu razuma mogli znati šta to neko u vremenu i prostoru neznanja može i mora da zna! Dakle, vrtlog…

c) A ako kažemo da razum presuđuje šta razum u tom mračnjaštvu može i mora znati, čiji je to razum?
Čiji razum (ljudi koji nisu u vremenu neznanja) presuđuje šta razum i fitra u vremenu neznanja može znati i bez vjerovjesničkog znanja i Objave?
Tj. ako se nas dvojica sad raziđemo da li vjerovanje u kader ili u poslanike može da se spozna i bez Objave, šta su argumenti jedne i druge strane? Ajet, hadith…? Teško. Razum? Čiji razum? A razumni smo obojica…
I koliko god da ti i jesi u pravu, kako možeš mene optuživati i kriviti i TEKFIRITI što ne znam (ili sumnjam ili ne vjerujem) da čovjek bez Objave, samim razumom, može da spozna “to i to”, a svo razilaženje je u domenu teme “šta bi bilo kad bi bilo…?”

Da bi se uistinu sa sigurnošću utvrdilo šta ljudska fitra može da spozna i bez Objave, možda bi trebalo uzeti odojče (dijete), pa ga izolovati od ljudi, od škole, od knjiga, od interneta, kompjutera, TV-a, radija, štampe, da nikako ne sazna ništa o Bogu i o vjeri (jer nema više pustinje ni divljine u kojoj je toliki džehl i u kojoj neće saznati), pa to dijete testirati i ispitati nakon što napuni deset ili petnaest godina, da li zna i vjeruje da Stvoritelj nagrađuje i kažnjava, da šalje uputstva robovima, da je sve unaprijed određeno i sl.? Pa čak i rezultati spoznaje jednog takvog djeteta možda ne bi bili u detalje isti sa onim što bi spoznalo drugo dijete u njegovoj situaciji (na njegovom mjestu).

ZAKLJUČAK:
Ponoviću da osobu iz tvog pitanja tekfirim, ali nemam ni vremena ni nerava ni potrebe da razmišljam ni zamišljam ni nagađam da li bi čovjek u stanju mrtvog neznanja, nakon što je razumom i fitrom 1) spoznao postojanje Stvoritelja, 2) odbacio činjenje ‘ibadeta ikome mimo Njemu, 3) odrekao se onoga ko čini ‘ibadet nekome mimo Njega,… (da li on u tom okruženju neznanja samo na osnovu razuma može znati i vjerovati) da je onaj ko nije protekfirio (?, hajde recimo “odrekao se”) onoga ko čini ‘ibadet nekome mimo Allaha – kafir?
Da li on to može spoznati i da li je to, ako ne spozna, njegov nedostatak shvatanja ili je to njegov grijeh ili pak kufr?
O tome “šta bi bilo kad bi bilo” ja zaista nemam volje nagađati. 

Polemisanje na teme opisa stanja koja su teško zamisliva i skoro nemoguća, i to u nedostatku šerijatskih tekstova na tu temu, te predstavljanje to najvažnijom temom jeste opterećivanje sebe i drugih onim što se ili ne može u detalje spoznati ni tekstovima dokazati.
Samo opterećivanje time je zabranjeno, a kako je tek kad to odvede do međusobnog sporenja i razdora, pa i tekfira muslimana?

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.