PITANJE:
Es-Selamu alejkum.
Radi se o podjeli imovine. Imam sina i kcerku i znam da sin nasljeduje duplo vise od kcerke tj. ako je iznos 15000 sin dobije 10000 a kcerka 5000.

  1. U slucaju ako se obje strane slazu moze li se postici dogovor kojom brat jedan dio nasljedstva halali u korist svoje sestre?
  2. Moze li se jos za zivota pokloniti tj. prepisati dio svoje imovine kcerci?
  3. Zlato koje se koristi moze li se za zivota pokloniti kome zelis?
    Allah vam podario svako dobro na oba svijeta. Prateci vasa predavanja uvidam da zaista tako malo znam o islamu. Hvala dragom Allahu na uputi a onda i vama na iskrenom i velikom trudu koji cinite za dawu.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

PRVO: Što se tiče pitanja da li se brat i sestra mogu složiti da on jedan dio halali u njenu korist da bi oboje dobili isto:

A) To stanje je veoma blisko stanju obostranog dogovora da se nasljedstvo podijeli suprotno Allahovom propisu, a što je izraz nezadovoljstva Allahovim propisom i samim tim djelo kufra.
Zašto i kako da muslimani žele da se nasljedstvo podijeli na način mimo onoga što je Allah propisao i odredio, ako kažu da svjedoče da je Allah najmudriji a Njegov zakon najpravedniji? Zar nismo zadovoljni Allahom kao gospodarom, islamom kao vjerom i Muhammedom, s.a.w.s., kao poslanikom?

B) Vaše pitanje (potreba) bi mi bili u neku ruku opravdani jedino ako bi taj brat i sestra bili u stanju da je ona neudata a bolesna ili hendikepirana, sa nekim posebno skupim potrebama (liječenje, operacije) i sl., ili da je udata za izuzetno siromašnog muža ili neko slično stanje u kome ona zaista ima veliku potrebu za novcem, potrebu koju ne može podmiriti udjelom u nasljedstvu, a da njen brat već živi lagodno i situirano i bez tog imetka od nasljedstva, pa da jedino tada i tako (nijednog trena ne bivajući nezadovoljni Allahovim propisom koji je sušta pravda) učine kao što ste pitali, ali da NI TADA to ne učine tako da se brat u korist sestre odrekne jednog dijela i da se podijeli “na ravne časti“ (podjednako). Ne, već da se podijeli onako kako je Allah iz Svoje neizmjerne mudrosti propisao, a da onda brat kao hediju (poklon) svojoj sestri da koliko god želi, svejedno da li do istovjetnog iznosa ili da joj da toliko da ona ima i više od njega od tog imetka, da se ipak sve ne bi završilo kao podjela nasljedstva između brata i sestre na jednake djelove, već da se dogodi pravedna podjela po Allahovom propisu, a onda poklon brata sestri, čime se izlazi iz svake opasnosti podjele imetka mimo Allahovog propisa.

C) Muslimani se ne smiju olahko upuštati u prenošenje propisa onoga što sam upravo (pod B) opisao kao dozvoljeno na stanje svake porodice. Dakle, ono što je inša’Allah dopušteno u stanjima koja sam spomenuo (sestra koja je bolesna a potreban joj novac za liječenje ili njeno stanje iznimnog siromaštva i neko slično stanje) nije dozvoljeno u stanjima koja ne sliče njima. Znači, nije dozvoljeno da se to praktikuje tamo gdje nema nikakve potrebe za tim, tj. da se brat odriče dijela imetka u korist sestre, pa čak ni putem pravedne šeri’atske podjele nakon koje će uslijediti njegov poklon njoj.
Jer, pogledajmo šta imamo u našem narodu, kod onih koji se pripisuju islamu po pitanju primjene ovog Allahovog propisa; otišli su u jednu od dvije krajnosti: ili brat nasljeđuje sve, a da sestri ne pripadne ništa (češće kod stanovnika sela ili manjih gradova ili tradicionalno vaspitanih porodica) ili brat i sestra naslijede podjednako (češće kod gradskih porodica koje se povode za kršćanima, ateistima, komunistima, demokratama), a što je u oba slučaja jednako bacanju Allahove Knjige za svoja leđa i postupanje po propisu mimo Allahovog propisa. Vjerujem da se to dogodilo upravo tako što su određene sestre u seoskom okruženju počele da se dobrovoljno “odriču svog dijela“ u korist brata, kada je brat bio siromašan a one već bogato udate, a onda se to odomaćilo i uvriježilo pa postalo “nepisano pravilo“ koje je sasvim zamijenilo Allahov propis! Slično se u skorije vrijeme počelo dešavati u gradskim sredinama i u modernistički opredjeljenim “muslimanskim“ porodicama, pri čemu se najprije možda u nekoj nuždi desilo da se brat “odrekne svog dijela“ u korist iznimno potrebne sestre (kao što rekoh, bolesne, izuzetno siromašne ili sl.), ali se olahko prenijelo na sve gradske porodice, gdje je sada “nepisano pravilo“ da se nasljedstvo među braćom i sestrama dijeli na jednake dijelove.
A ako je nekom čovjeku i dozvoljeno da nakon naslijeđene dvije trećine svojoj sestri (koja je dobila dvostruko manje, dakle jednu trećinu) pokloni dio naslijeđenog imetka, to ni tada ne smije biti precizirano i ograničavano na poklanjanje do cifre da bude kao da su nasljedstvo podijelili na pola, već da on (svojevoljno i ničim obavezan!) pokloni koliko hoće, nakon čega će ona imati pola, manje ili više od toga.
Također, kao što već rekoh, ono što je dozvoljeno u daruri (nuždi, prinudi) nije dopušteno u stanju mimo darure. Pa i ako je nekom čovjeku dozvoljeno da svojoj sestri (nakon pravedne šeri’atske podjele nasljedstva) zbog njene nužde svojevoljno pokloni dio imetka koji je pripao njemu, to nije dopušteno da pređe u običaj, naviku niti “nepisano pravilo“, pa iako je to “samo poklon nakon podjele nasljedstva“. Zašto? Zato što je Allah rekao: وَتَمَّتْ كَلِمَتُ رَبِّكَ صِدْقًا وَعَدْلًا لَّا مُبَدِّلَ لِكَلِمَاتِهِۚ وَهُوَ السَّمِيعُ الْعَلِيمُ “A pune su riječi tvoga Gospodara istine i pravde. Nema izmjene Njegovim riječima i On je Onaj Koji sve čuje i zna“ (sura el-En’am, 115. ajet).
A dio neograničene istine i pravde Njegovih riječi, ajeta i propisa je i: يُوصِيكُمُ اللَّهُ فِي أَوْلَادِكُمْۖ لِلذَّكَرِ مِثْلُ حَظِّ الْأُنثَيَيْنِ “Allah vam propisuje po pitanju vaše djece: Muškome koliko dvjema ženskima.“ (sura en-Nisa’, 11. ajet)
Svaka podjela imetka među sinovima i kćerima na drugi način od spomenutog jeste vid zanemarivanja Allahovog jasnog i preciznog propisa. Koliko god se svojevoljno brat odrekao svog dijela u korist sestre ili ona u njegovu korist, time se primjeni propis koji je suprotan Njegovom, jedinom pravednom, propisu! To se ne smije opravdavati učestalim izrazima roditeljske brige za “kćerkinu neisvjesnu sudbinu“ i želje da se ona obezbijedi “da je budući muž ne bi maltretirao“ i slično, jer je to prosto nedozvoljeno nagađanje o nečemu što je Allah svakako znao kada je propisao da sinu pripadne koliko dvjema kćerima, a ovo nije mjesto da se navode sve poznate mudrosti i koristi koje postoje u tom propisu (poznate nama, ljudima, a koliko tek ima razloga za to koji možda nama nisu poznati).

Dakle, zadovoljstvo Allahom kao gospodarom i saglasnost i pomirenje sa Njegovom (kosmičkom) odredbom i šeri’atskom presudom (zakonom) jeste:

  • prihvatiti ono što je od Allaha došlo kao decidan propis,
  • vjerovati da je u tome svako dobro, bilo ono nama shvatljivo ili ne,
  • ne odstupati od primjene tog propisa pribjegavanjem drukčijem propisu usljed pretpostavki i nagađanja (“da kćerka ima i da ne zavisi od muža koji je može maltretirati“ i sl.),
  • ako kćerka i ima jasne velike potrebe za imetkom (za liječenje ili egzistenciju), ni tada se sin ne treba odricati onoga što mu pripada “u korist“ onoga kome to Allahovom podjelom ne pripada, već se nasljedstvo treba podijeliti po propisu, a nakon toga sin može svojoj sestri svojevoljno pomoći poklonom u ničime ograničenom iznosu imetka.

D) Pri podjeli nasljedstva ne treba zaboravljati ostale nasljednike. Naime, u tradiciji naroda jesu mnoge šeri’atski neispravne prakse, od kojih su samo neke sljedeće:
Na primjer, kada čovjek umre a iza njega ostaju djeca koja imaju dvadesetak godina uglavnom se desi da se nasljedstvo uopšte ne podijeli nasljednicima već jednostavno pređe u vlasništvo njegove žene (majke njegove djece) i oni ne najčešće ne dobiju svoje nasljedstvo sve dok im i majka ne umre, umjesto da se imetak umrloga podijeli na ženu i punoljetnu djecu. U tom slučaju majka, možda i nesvjesno, čini zulum svojoj djeci.
A ako su djeca umrloga oženjeni ljudi koji su već zasnovali porodice, onda obično oni međusobno podijele nasljedstvo, a da majci ne pripadne ništa. Tada djeca, možda i nesvjesno, čine zulum svojoj majci.
A da ne govorimo da i djed i nana umrloga imaju udio, kao što udio imaju i unuk i unuka! Ko to u narodu praktikuje?
Zato se moraju imati na umu svi nasljednici muslimani i svi biti uključeni u nasljedstvo.

DRUGO: Što se tiče pitanja da li je dozvoljeno još za života pokloniti, tj. prepisati dio svog imetka kćerci, tu se mora napraviti razlika između oporuke i poklona.

Oporuka (wasijjet, testament) je ono što čovjek oporuči da tek nakon njegove smrti pređe u nečije vlasništvo. Dakle, iako je odlučio da će nešto od imetka dati određenoj osobi, ona će to dobiti tek nakon njegove smrti.

Za razliku od oporuke, poklon je ono što čovjek svojevoljno da još za vrijeme života, dakle ono što nije uslovljeno za njegovu smrt niti vremenski vezano za nju, već odmah prelazi u vlasništvo onog kome se poklon daje.

A) Kako je islam došao da sačuva čovjekovu vjeru, život i zdravlje, čast i dostojanstvo, imetak i potomstvo, njegovi propisi su svi u svrhu dobrobiti čovjeka u svim tim aspektima. A kako je Allahova mudrost u tome da sin naslijedi koliko i dvije kćerke, da muž naslijedi imetka umrle supruge dvostruko više nego ona nakon njegove smrti, da unuk i unuka naslijedi toliko, a djed i nana onoliko,… pravda islama je i u stajanju na put svakoj malverzaciji kojom bi se jasni propisi izigrali.
Dakle, iako se kaže da uvijek postoji “rupa u zakonu“, to govore oni koji se rađaju, rastu, žive i umiru u nepravdi zakona mimo Allahovog zakona, u zulumu ljudskih zakona ili propisa izmišljenih vjera, dok u Allahovom zakonu nema ni rupe ni nedostatka, ni mahane ni manjkavosti, već je on vrhunac pravde i koristi!
Zato bi dozvola poklona iliti oporuke nekome kome je šeri’atom već određen udio u nasljedstvu bila vrsta “rupe u zakonu“!
Da bih bio jasniji, daću primjer:
Otac musliman ima 100.000 e imetka, a ima jednog sina i dvije kćeri (i zamislimo da nema žive žene niti bilo koga ko bi ga osim te djece naslijedio). Svakako da sin treba dobiti 50.000, a dvije kćeri zajedno drugu polovinu (obje po 25.000). Ponavljam rečeno: Dozvola poklona iliti oporuke nekome kome je šeri’atom već određen udio u nasljedstvu bi bila vrsta “rupe u zakonu“! Dakle, ako bi ocu bilo dozvoljeno da kćerkama oporuči (wasijjetom, testamentom ostavi) svakoj po 20.000, onda bi se nakon njegove smrti (a prije podjele nasljedstva) izvšila njegova oporuka i od onih 100.000 bi one dobile po 20.000 (ukupno 40.000), dakle nasljedstvo bi se smanjilo sa 100.000 na 60.000, a onda bi se nasljedstvo podijelilo primjenom propisa da sin dobije koliko dvije sestre, pa bi on (od samo 60.000 koje se dijele) dobio 30.000, a njih dvije po 15.000, pa bi tako svaka od njih dvije dobila ustvari po 15.000 od nasljedstva plus onih 20.000 od oporuke, tj. na kraju bi od onih 100.000 on dobio svojih 30.000 a svaka od njih dvije po 35.000 e, što bi ustvari bila zloupotreba “rupe u zakonu“ kojom bi svaka od dvije sestre dobila više (35.000) nego njen brat (30.000), umjesto da dobije duplo manje (25.000) od njega (50.000).
Ili da čovjek ima dva sina koji trebaju podijeliti njegov imetak od 100.000 (obojica po 50.000), ali on ostavi oporuku da jedan sin dobije 20.000, pa se nakon njegove smrti izvrši oporuka, tom sinu se da 20.000, a tek onda se pravednom podjelom nasljedstva (koje se oporukom umanjilo na 80.000) podijeli obojici sinova po 40.000, pa na kraju ispadne da je jedan dobio 40.000 nasljedstva ali i 20.000 od oporuke, a drugi samo 40.000 nasljedstva, pa se time učini nepravda jednom sinu jer je dobio 40 posto umjesto polovinu.
Zato je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, jasno rekao: إن الله أعطى كل ذي حق حقه، ولا وصية لوارث “Allah je svakome dao njegovo pravo i nema wasijjeta (oporuke) onome ko nasljeđuje!“ (hadith bilježe Ahmed, et-Tirmidhi i ostali, a et-Tirmidhi ga je ocijenio hasenus-sahihom).
Dakle, Allah je već svakome odredio njegov udio u imetku drugoga, pa zato nije dozvoljeno ništa oporučiti onome koji svakako ima udio u nasljedstvu.
A dokaz da u Allahovom zakonu nema “rupa“ ni nedostataka jeste i činjenica da on ne samo da je zaštitio prava jednog djeteta u odnosu na drugo dijete u nasljedstvu, već je zaštitio prava nasljednika uopšte u odnosu na one kojima se može ostaviti imetak oporukom. Tako su brojni hadithi u kojima Allahov Poslanik, s.a.w.s., savjetuje muslimane da svoju djecu ostave neovisnim od ljudi, te kori one koji udjeljuju (ma koliko to pohvalno bilo) a svoje nasljednike ostave oskudnim da moraju pružati ruku i tražiti od ljudi. Tako je u poznatom hadithu (koji je osnova za pravilo) došlo da je oporuka (wasijjet, testament) dozvoljena samo do iznosa jedne trećine nečijeg imetka.
Dakle, koliko god je pohvalno i poželjno udjeljivati i vakufiti, bilo za da’wu i islamske projekte, za gradnju džamija i borbu na Allahovom putu, otkup iz ropstva, hranjenje siromaha,… i pored svega toga, nije dozvoljeno udjeljivanjem nekoga obespraviti.

Imami el-Bukhari i Muslim su zabilježili da je Sa’d ibn Ebi Wekkas, r.a. bolestan i mislio da će umrijeti, pa je Poslaniku, s.a.w.s., rekao da iza sebe ostavlja samo kćerku da ga naslijedi i pitao ga da li smije udijeliti (oporučiti da se podijele) dvije trećine njegovog imetka, pa mu to Poslanik, s.a.w.s. nije odobrio. Pitao ga je može li podijeliti (oporučiti) polovinu, pa mu ni to nije odobrio. Tek kada ga je pitao može li udijeliti (opručiti) jednu trećinu svog imetka, Poslanik, s.a.w.s., mu je to odobrio rekavši: “Daj jednu trećinu, a i to je mnogo. Bolje ti je ostaviti svoje nasljednike bogatim (neovisnim), nego da ih ostaviš siromašnim da mole od ljudi”.
Tako čovjeku nije dozvoljeno da oporuči da se nakon njegove smrti iz njegovoga imetka da (a što se uzme prije podjele nasljedstva) više od jedne trećine njegovog imetka.
Znači, ako čovjek iza sebe ostavlja, recimo, 100.000 e, maksimalan dozvoljen iznos koji smije oporučiti (bilo nekom poznaniku, rođaku koji ne spada u nasljednike, vakufu,…) je 33.333 e, da bi nakon izvršenja te oporuke ostale makar dvije trećine imetka koje će se podijeliti (Allahovim propisom) na njegove nasljednike, da ne bi ostali neispunjenih potreba zbog čitavog imetka nekome datog oporukom.

B) Kao što sve spomenuto (zabrana oporučivanja onima koji su nasljednici i zabrana oporučivanja više od trećine imetka onima kojima je dozvoljeno oporučiti) važi za oporuku (wasijjet, testament), to važi i za poklon. Iako nema haditha koji to jasno zabranjuje, bilo bi kontradiktorno zabranjivati opisane malverzacije oporukom, a dozvoliti ih poklonom. Dakle, iako islam podstiče na davanje poklona, zabranjeno je da se poklanjanjem obespravi bilo ko.
Tako je zabranjeno da čovjek (recimo otac) poklonom jednom sinu u nekoj većoj novčanoj vrijednosti OBESPRAVI drugog sina tako što će od 100.000 nasljedstva još za života jednom sinu poklonom dati 30.000, pa da nakon njegove smrti sinovi podijele preostalih 60.000 na dva jednaka dijela, da bi ishod bio taj da je jedan sin dobio 30.000 nasljedstva i 30.000 poklonom, a drugi sin samo 30.000 nasljedstva.
Dakle, islam je vrhunac pravde i stao je na put svim malverzacijama i svakom perfidnom traženju “rupe“ ondje gdje je nema.

TREĆE: Mislim da sam svim prethodnim dao osnovu za odgovor i na 3. pitanje (Može li se za života zlato koje se koristi pokloniti kome želiš?). Dakle, ako vrijednost tog zlata nije velika, ako je u pitanju nekih 300 e, 500 e ili 1.000 e i slilčno, inša’Allah da to nije zabranjeno dati kao poklon i onome ko nasljeđuje (da čovjek da jednom sinu iako nije dao drugom), kao što je dozvoljeno da majka da 300 e jednom sinu a da drugome to nije dala. Ali ako je to nešto više, nešto vrijednije, nikako nije dozvoljeno dati nekome od nasljednika, bilo poklonom bilo oporukom, pa da se ostalima učini nepravda. A ako to zlato ne prelazi 1/3 imetka koje će iza umrlog ostati (manje je od toga), dozvoljeno ga je pokloniti ili oporučiti onome ko ne spada u nasljednike, bilo kome ko nije nasljednik, a ako prelazi vrijednost 1/3 imetka, nije dozvoljeno nikome dati, ni poklonom ni oporukom.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.