PITANJE:
Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu!
Imam nekoliko pitanja..
Kada vas neko tuži, da li je dozvoljeno odazvati se i otići na sud, i kako postupati na sudu?
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.
Molim te da odgovor pročitaš i shvatiš u cjelosti.
PRVO: Postoje tri stanja odlaska pred sud: u svojstvu tužitelja, svjedoka i tuženog.
Samo prvo stanje (pokrenuti parnicu) je jasno stanje činjenja ‘ibadeta tagutu suda i time širka Allahu, uzimanje za zakonodavca i sudiju drugog mimo Njega.
Dakle, pokretanjem parnice (tuženjem nekoga) čovjek čini širk i time želi presudu tagutskog zakona, koje je Kur’anom opisano kao jasni kufr.
Drugo i treće stanje odlaska pred sud (svjedočenje ili branjenje) nisu veliki širk, jer u tim djelima nema željenja i traženja presude taguta.
Kako poistovjetiti stanje onoga koji druge tuži (time odabira zakon mimo Allahovog i taguta za sudiju) sa stanjem onoga koji je dobio poziv da dođe i kaže šta je vidio ili da se brani od optužbe za nešto što nije učinio?
Prvi (pokretač parnice) svakako hoće, želi i traži hukm taguta, a drugi i treći ne.
Oni koji u ovome pretjeruju i sve trpaju u isti koš su nepravedni, pripisujući onome ko svjedoči ili se brani svojstvo “željenja suđenja pred tagutom”, koje je kufr ali koje ne postoji kod svjedoka i onog ko se brani.
Naravno, onaj ko se odazove kao svjedok ili optužen mora učiniti sve da ne bi nečime pohvalio sud, veličao njega i njegov zakon, te da se tamo ne brani pozivanjem na članove i akte tagutskog zakona, niti uzima advokata koji će ga braniti tim zakonom, već jedino da se brani svojim riječima, činjeničnim stanjem, saopštavanjem ili dokazivanjem alibija (“pokrića”, recimo da u to vrijeme nije bio ni blizu mjesta zločina) i sl.
DRUGO: Ako sam rekao da je onaj ko se odazove sudskom pozivu (kao svjedok ili kao optužen) nije time počinio širk, nisam time rekao da je to bezuslovno dozvoljeno, pogotovo ako imamo u vidu sve stvari kojima čovjek na sudu može biti izložen i iskušan u svojoj vjeri.
Itekako može biti griješan, ali samim svjedočenjem ili branjenjem (sve dok se ne poziva na zakon taguta) ne izlazi iz vjere.
Također, mora sve činiti da prezire njih i njihov zakon, da ne bi bio zadovoljan presudom koju mu saopšte.
Kako postupati na sudu?
Musliman tamo ne treba ustajati sudijama, ne smije im laskati i hvaliti ih, skidati kapu ako je ušao sa njom na glavi, ne treba se (kao što već rekoh) pozivati na tagutski zakon i braniti njime, i veoma je poželjno (da bi se očistio grijeha odlaska pred njih) da ispolji din pred njima; dakle, da im kaže da on ne vjeruje u taj sud i njegove zakone, da on kao musliman priznaje jedino Allahov savršeni zakon, nikako ljudske krojene, izmišljene zakone, ali da je tu došao samo da bi sa sebe uklonio veća iskušenja i pritiske koji bi uslijedili da se nije odazvao (hapšenje, zastrašivanje porodice, kod komšija i sugrađana stvaranje slike da su muslimani teroristi,…).
TREĆE: Ako može da se nikako ne odazove na to suđenje i ako nema realnu bojazan da će ga zbog neodaziva pozivu uhapsiti, bolje je da se nikako ne odazove. Ako može da finansijski podnese da u njegovom odsustvu oni tamo presude na njegovu štetu (pa makar i mnogo većom novčanom kaznom) i da on to plati – bolje je da to uradi, da na svaki mogući način izbjegne svako iskušenje prisustvovanja Allahu tako omraženog mjesta kakva su sudnice tagutskim zakonom.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.