PITANJE O (NE)DOZVOLJENOSTI ABORTUSA U TEŠKOM STANJU

PITANJE:
Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu.
Htjela sam postaviti pitanje.
Roditelji muslimani ocekuju bebu, a vec imaju dosta djece, elhamdullilah na Allahovoj blagodati, ali posto im je ova trudnoca dosla neplanirano a imaju vec jednu bebu, psihicki su i zena i muz optereceni svime zbog ostalih iskusenja koja imaju sa djecom (a zive u zapadnoj zemlji) i jako im je sve ovo tesko palo.
Pitanje je da li su roditelji opravdani kod Allaha ako urade abortus jer nisu psihicki stabilni?

ODGOVOR:
We ’alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Abortus (ubijanje djeteta u majčinoj utrobi) je jedan od najvećih grijeha i od stvari koje su ma’lum mined-dini bid-darure (jasno i nužno opštepoznate u vjeri) kao zabranjene.
Čak i najokrutniji i najnemilosrdniji Zapadnjaci i bezbožnici, te žene koje su to učinile, zgroze se kada budu suočeni sa detaljima tog postupka, bilo da vide fotografiju pobačenog (ubijenog) ploda ili da im se riječima opiše kako se to postupno čini, da Allah sačuva.

Islamski učenjaci, pa čak ni pripadnici drugih vjera (poput vjera ehlul-kitaba) ne prave nikakvu razliku između ubijanja ploda u majčinoj utrobi, ploda koji je navršio preko četiri mjeseca trudnoće i (sa druge strane) ubijanja djeteta koje ima, recimo, sedam godina ili čovjeka koji ima trideset godina starosti.
Sve to troje je ubistvo, i to ubistvo bi gajri haqq (bez ikakve krivice, bespravno ubijanje nedužne osobe).

Jedino u čemu se može naći izuzetak jeste dozvola skupine učenjaka da se u određenim situacijama izvrši abortus fetusa (ploda) koji još nije navršio stototinu i dvadeset noći starosti u utrobi majke (dakle, ploda koji ima manje od četiri mjeseca starosti) sa obrazloženjem da se to tada još ne tretira pravim ubistvom jer dotad plod još nije oživio, tj. još mu se nije udahnula duša, prema jasnom tekstu poznatog haditha Allahovog Poslanika, sallallahu ’alejhi we selleme, u kome je rekao: ”Zaista se svaki od vas oblikuje u utrobi svoje majke u toku čerdeset noći kao nutfe (kap sjemena), potom isto toliko kao ’aleqa (zakvačak), a potom isto toliko kao mudga (komad mesa), a potom mu se pošalje melek, pa mu udahne dušu…” (Muttefequn ’alejh, bilježe ga el-Bukhari i Muslim).
Dakle, prije istjeka tog perioda trudnoće (tri etape od po četrdeset noći), otprilike četiri mjeseca, dijete se ne smatra živim, pa se i njegov pobačaj ne smatra ubistvom.

Međutim, sve nakon toga, tj. nakon udahnjivanja duše u plod (u dijete koje postaje živo biće, Ademov potomak), ubijanje djeteta je isto kao i ubijanje živog djeteta koje se oko nas igra i trči ili kao ubijanje nedužnog čovjeka.

To ubistvo djeteta je tada dozvoljeno samo u jednom jedinom slučaju, a to je kada kvalifikovan doktor (još po mogućnosti musliman) potvrdi da se u trudnoči desila ili se dešava takva komplikacija kojom će dalji razvoj ploda (boravak u majčinoj utorbi) izazvati smrt majke, u trudnoći ili na porođaju.
Tada se bira manja od dvije štete, odabira se život majke nad životom još nerođenog djeteta, pa se vrši abortus da bi se izbjegla evidentna smrt majke.
Ovaj opis ni približno ne postoji u stanju iz postavljenog pitanja.

Ne mogu da situaciju iz pitanja ne uporedim sa situacijom predislamskih Arapa.
Znamo da je kod Arapa (kojima je objavljen Kur’an, najprije u njihovom vremenu, u njihovoj zemlji, poslaniku iz njihovog naroda na njihovom jeziku) bila praksa da ubijaju svoju žensku djecu.
Dva izgovora i povoda (motiva) za to bila su: prvi, da ih kasnije (svojim nemoralom) ne osramote a drugi važniji (u Kur’anu dvaput jasno spomenut) : u strahu od siromaštva.
Međutim, primjetićemo da Allah na oba ta mjesta gdje spominje i zabranjuje ubijanje djece iz straha od siromaštva (a to su ajeti sure el-En’am, 151. i sure el-Isra’, 31.) kaže da On hrani i roditelje i djecu. U suri el-En’am: “Mi hranimo i vas i njih“, a u suri el-Isra’: “Mi hranimo i njih i vas“ (sa određenom mudrošću i razlogom u ovoj zamjeni mjesta riječima koju su pokušali dokučiti učenjaci kur’anskih nauka).

Dakle, Allah zabranjuje ubijanje djece i ne ostavlja ljudima prostora da traže opravdanja u svom strahu od siromaštva.
A Arapi su često bili veoma, veoma siromašni i imali mnogo djece. Bilo je ljudi koji su imali veoma mala primanja ili ih uopšte nisu imali, bilo je ljudi koji su živjeli kao nomadi sa par ovaca u golim krševima Arabije gdje je stoka jedva mogla naći travku, sa desetinom djece, pa ih Allah nije opravdao ni u tako realno teškom stanju, stanju kakvo nikada nije doživio niko od nas. Iako su bili veoma siromašni, uglavnom gladni, i iako su imali toliko djece, nema govora o mogućem opravdanju teškim stanjem, glađu, neposjedovanjem krova nad glavom, a kamoli da su imali stalni posao i prihod, ili socijalu i dječji dodatak.

Tako i u stanju velike nervoze, depresije i sličnih psihičkih stanja, nema opravdanja za tako ogavno i tako jasno zabranjeno djelo, djelo koje je bilo zabranjeno u svim prethodnim šeri’atima, u vjerozakonima svih prijašnjih poslanika.

Nema opravdanja ubiti dijete onaj ko se (zbog rađanja djeteta) boji gladi, pa ni onaj ko se boji psihičkih problema.
Pa ako je Allah prvome rekao da se ne treba bojati gladi jer ih On sve hrani, čitav šeri’at (podsticajem na istrajnost i strpljenje) nam svjedoči da Allah drugome (onom ko se boji psihičkih problema) poručuje da On sve uređuje, nad svim bdi i spušta smiraj i ne ostavlja na cjedilu onog ko se na Njega osloni.

Prije nego li se odluči na ubijanje djeteta, bračni par bi morao da uzroke nervoze, depresije i ostalih psihičkih stanja potraži u svemu drugom, i da se odluči na sve druge korake, bila to selidba (promjena grada ili države), zamjena života u gradu za život na selu, promjena zanimanja i načina života i sl., sve samo ne ono što je Allah tako jasno i strogo zabranio.
Na kraju krajeva, kako je na kraju pitanja spomenuta i psihička nestabilnost oba roditelja, ako zamislimo i velike i opasne psihičke probleme, čak i tada bi se prije dozvolilo davanje nekome tog djeteta na vođenje brige o njemu, pa čak i smještanje djeteta u dom, sve je to bolje od UBIJANJA, da Allah sačuva.

Ako bi se dozvolilo ubiti dijete onome ko se (makar i sa pravom i osnovom) pribojava velikih psihičkih problema, onda bi se dozvolilo (ne dao Allah) ubistvo djeteta i onome ko živi u jednoj sobi a ima desetoro djece, onome koji nema posla i još je invalid a nema nikakva primanja, a ima ih osmoro, onome ko se (čak potaknut bogobojaznošću) boji da će njegovo dijete odrasti u nevjernika usljed nevjerničke okoline, tj. da ga neće moći islamski odgojiti, itd.
Međutim, ma koliko situacija svih spomenutih ne bila “obećavajuća“, svima je naređeno da se oslone na Allaha koji mijenja stanja ljudi i koji je sve u stanju učiniti.
Od kadera se ne smije ni pokušati bježati činjenjem onoga što je Allah najstrožije zabranio, jer nema zaklona i pribježišta od Allaha osim kod Allaha.
Tj. nema pribježista od Njegove kazne niti određenja i iskušenja, osim kajanjem i okretanjem Njemu.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.