PITANJE:
Da li je dozvoljeno lagati mušrike?

ODGOVOR:
Smatram da po tom pitanju postoje dve krajnosti (a da je istina u sredini između njih dvije):
Prva je krajnost vjerovati da je zabranjeno mušrike lagati ikako i ikada, zbog same zabrane laži, a što je sasvim pogrešno jer postoji hadith o situacijama (tri situacije) kada je dozvoljeno slagati.

U tu prvu krajnost također spada i vjerovanje da je izuzetak od zabrane laganja samo u te tri situacije spomenute u hadithu. Naime, u hadithu stoji da je zabranjeno slagati, osim:
1) u slučaju RATA,
2) u slučaju MEĐU SUPRUŽNICIMA (radi pomirivanja, ili mnogo sitnije, da ženu slažeš da si poklon platio 100e, iako si ga platio samo 20e i sl., ili da slažeš da je jelo koje je pripremila ukusno iako nije, a sve zbog sklada i harmonije u braku) i
3) u slučaju POMIRIVANJA dva muslimana (slagati, recimo, jednome da ga je onaj drugi u odsustvu hvalio ili branio i sl., samo da bi se nesloga među njima ublažila ili nestala).

Dakle, nema sumnje da je NEISPRAVNO vjerovati da se nikad ne smije lagati (jer se nekada smije lagati), a smatram i da nije ispravno ograničiti se samo na ova 3 izuzetka doslovno i sve mimo toga od laži smatrati haramom.
Oko toga sam se još 2008. sporio sa jednim bratom koji je previše doslovno shvatio taj hadith i vjerovao da je grijeh i haram lagati čak i policiju, recimo, ako bi te zaustavili i pitali nešto što je najbolje da i ne znaju (gdje ideš, sa kim kontakriraš,…).

Tačno, ako doslovno uzmemo hadith, svaka laž je haram osim, kako rekosmo, 1) u ratu, 2) među supružnicima i 3) radi pomirivanja dva muslimana. Po tome, ispada da je ovo što sam opisao, a oko čega smo se sporili mi tada (laž policiji) haram jer ne spada ni u jedno od troje (jer nije rat, doslovce, zar ne?).
Međutim, drugi tekstovi koji govore o svetosti časti muslimana, o spletkama kafira, o mržnji prema mušricima, navode na zaključak da je mušrike KOJI SU PRIJETNJA MUSLIMANIMA (policija, uhode, špijuni,…) itekako dozvoljeno, nekada vrlo preporučeno slagati. Idem na skup braće i zaustavi me policija. Zar njima da budem iskren i na svako pitanje da im moram iskreno i istinito odgovoriti, i zar sam kod Allaha čak griješan ako ih išta slažem, a sasvim je za očekivati da će oni, ako im kažem da idem na skup muwehhida (za koji oni možda ne znaju), onda doći da braću tamo legitimišu, možda i privedu i uhapse i svojim uznemiravanjem braće da skup razbiju, aktivnost i da’wu opstruiraju i obustave?
Dakle, i dalje stoji istina da nismo u ratu, ali zdrav razum (kažem: i nakon tekstova) nalaže da je takvima (policiji, obavještajcima i sl.) neispravno biti iskren.

A da ne bi bilo da su nam dokaz samo neki generalni tekstovi Kitaba i sunneta (koji nas obavještavaju o mržnji mušrika i njihovom spletkarenju prema nama, te tekstovi koji nas obavezuju na mržnju prema njima i čuvanju od njih i njihovih zamki i neprijateljstva), navešću ti i dokaz iz ranog mekkanskog perioda.
Kada su muslimani po prvi put javno pred Ka’bom grupno obznanili svoj din i kada je Ebu Bekr progovorio i održao govor okupljenim mušricima, razjareni mušrici su nasrnuli na muslimane i počeli ih tući. U svemu ovome je najgore prošao sam Ebu Bekr, kojega je žestoko pretukao prokletnik ‘Utbe ibn Rebi’a, udarajuči ga obućom po licu dok se Ebu Bekr nije onesvijestio. Kada su ga pripadnici njegovog plemena (Benu Tejm) odveli (ponijeli) kući, mislili su da možda neće ni preživjeti. A kada je Ebu Bekr konačno došao svijesti, prvo što je rekao bilo je pitanje o Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, tj. šta je sa njim. Nije prihvatao ni da išta pojede ni popije dok pouzdano ne sazna šta je sa Poslanikom, sallallahu ‘alejhi we sellem. Poslao je svoju majku Ummul-Khajr do muslimanke Ummu Džemil Fatime (sestre ‘Umar ibnul-Khattaba) da je pita kako je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem. Kada joj je došla Ebu Bekrova majka i rekla joj: “Moj sin Ebu Bekr te pita šta je sa Muhammedom”, Fatima bint el-Khattab, radijAllahu anha, je odgovorila (ja napominjem: SLAGALA): “Ne znam ja ni za kakvog Ebu Bekra niti Muhammeda”.
Jednostavno (iako, napominjem, nije bilo stanje rata, pa čak ni kasnijih progona i mučenja), Fatima binut el-Khattab nije znala može li da vjeruje Ebu Bekrovoj majci, te je, u pomisli da je to neka klopka, prosto rekla neistinu, da bi se zaštitila od moguće spletke i zla mušrika. Rekla je neistinu: da ne zna ni za kakvog Ebu Bekra niti Muhammeda.

Znači, u stanju sumnje ili bojazni od BILO kakve štete ili zla mušrika, itekako je dozvolejno ne reći im istinu, posebno kada je istina koja se izbjegava reći (i laž koja se, eto, izgovara) vezana za stvar koja bi naškodila tebi ili ostalim muslimanima.
Dakle, nećeš ni policajca bez slagati ako te pita nešto bezazleno, na primjer koliko je sati ili nešto slično (osim da čak i u laži odgovarajući i na to pitanje ima koristi zaštite tebe ili ostalih muslimana).

Međutim, druga je krajnost vjerovati da je mušrika (mušrike) bezuslovno dozvoljeno lagati, samo pod izgovorom da su oni mušrici.
Tačno je da njihov život, ni imetak, ni čast nisu sveti (zaštićeni, nepovredivi), ali se radi o našoj, muslimanskoj časti koju narušavamo laganjem, pa čak i lažući mušriku.
Dakle,
1) ako nije u stanju rata,
2) ako nije među supružnicima, a zabranjeno nam je da nam mušrik bude supružnik,
3) ako nije kao pomirenje dva brata muslimana, gdje opet nema mjestu mušriku, i
4) ako nije zbog zaštite sebe i ostalih muslimana od mušričkih spletki, zamki, zla koje nam snuju, već se prosto radi o razlovoru, o dunjalučkim interesima, poslovanju, prepričavanju preživljenih događaja,…
…tada nema sumnje da je lagati HARAM.
Ako musliman laže prepričavajući šta je doživio, vidio i sl., on time stiče grijeh zbog laži, ali i nanosi štetu islamu zbog loših posljedica toga (da bude uhvaćen u laži i muslimani budu zbog takvih stvari okarakterisani kao lažovi, umjesto da budu naiskreniji ljudi na Zemlji).
A ako musliman laže u poslovanju, trgovanju i sl., to je također haram zbog tekstova koji strogo nalažu pridržavanje dogovorenih ugovora i prihvaćenih obaveza.

Tako da mimo ona ČETIRI izuzetka (iz haditha 3 izuzetka, a ja sam sa dokazom iz drugih tekstova dodao i 4. izuzetak), mimo ta 4 izuzetka ostaje OSNOVA da je lagati haram, bilo muslimane ili mušrike.

Na kraju, ko može i na osnovu čega može dokazati da je u osnovi, bezuslovno dozvoljeno lagati mušrike samo jer nisu muslimani? Zar postoji ijedan primjer od Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, da je ikada slagao mušrike “onako”? Ako nam se kaže da je njegov moral ipak bio iznad morala svih i niko ga ne može oponašati (recimo, izbjegavao je laž čak i u šali i sl.), od kojeg se ashaba ili uopšte selefa može prenijeti da je lagao “jer mu je sagovornik mušrik”? Pa na šta bi se svela i kako bi opstala naša (kakva-takva) iskrenost ako bismo govorili istinu samo muslimanima, kojih ima tako malo? Mi bismo (jer smo uglavnom okruženi mušricima) po čitav dugi dan lagali i lažunjali, a sve još opravdavali idejom da je to dozvoljeno, da Allah sačuva.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.