PITANJE:
Esselamu alejkum. Danas sam odlucio da ne klanjam dzummu namaz u dzamiji buduci da sam uvido dosta djela sirka i kufra u “Islamskoj zajednici”. Znaci imam koji predvodi namaze nije se odrekao tih djela dok je ostao u toj zajdenici time je postao musrik iz toga slijedi da sam i ja klanjao za njim postao bih i ja jer se ne odricem musrika. Kako sam shvatio svi koji su u clanstvu “Islamske zajednice” su musrici buduci da nisu ustale protiv djela sirka i kufra, a takoder i oni koji klanjaju u dzamija su svi musrici zato sto se nisu odrekli tih musrika? i ovdje nije potrebno da se uspostavi argument iz neznanja za ove koje klanjaju u dzamiji buduci da su mogli saznati za stanje te zajedenice, mada je stanje opce poznato? Jesam li ispravno postupio, klanjao sam podne namaz kuci? Da li ima mesdzid koji u blizini Sarajeva a koji je na pravcu ehlu sunne tj. dawe tebe i brata Ebu Muhammeda? Allah te nagradio. Amin.

ODGOVOR:
1) Da, osnova je da je svaki imam mušrik jer je stanje svih njih u toj organizaciji takvo. Teško je zamislivo da neko od njih može biti musliman, jedino da prikriva vjeru, ali ni to ne bi dugo trajalo. Ili bi naišla stvar koju bi on morao sprovesti, čitati i reklamirati, a zbog koje bi postao mušrik kao i oni, ili bi bio istjeran ako bi se suprotstavio.
2) Ali, eto, napominjem da je teoretski MOGUĆE da posao imama ne izvede iz vjere. Iako kažemo da u samom statutu i ustavu te NEIZ ima širkova, ne smijemo biti zlonamjerni i tendeciozni, pa najčešće i bez potpune informisanosti o stanju imama olahko reći da on ne može ni teoretski biti musliman, a ne znamo da (možda) novoupošljeni imam ne potpisuje niti usmeno daje nikakvu izjavu pokornosti ustavu NEIZ. Možda ga u nedostatku imama u nekoj seoskoj džamiji prosto prime i on počne raditi i u nekom periodu nakon početka rada ne čita na khutbi nijedno saopštenje koje je kufr i ne poziva u širk.
Također, sve i ako se pri stupanju u radni odnos imama izgovara pokornost njihovim statutima i ustavu i zadovoljstvo (možda) i strukturama vlasti države i slični kufrovi, sve i AKO svaki imam mora učiniti jasni kufr ili širk svojim početkom rada ba mjestu imama, opet je moguće da neki imam koji je bio mušrik primi da’wu, prihvati islam, pokaje se, a onda počne ili prikrivati tewhid ili ga blago i umjereno povremeno ispoljavati.
Kažem, sve ovo je moguće, iako vrlo teško da se desi, jer je stanje te “organizacije” toliko loše da se nje i članstva u njoj grozi svako ko je osjetio i trunku slasti imana. Također, sve i ako među hiljadama imama u BiH i Sandžaku možda i ima (recimo) dva, tri ili pet imama muslimana (?), to nikako ne mijenja OSNOVU kufra i širka u toj organizaciji.
Međutim, mogućnost da neki imam u NEIZ i bude muwehhid spominjem NE da bi neko od nas išao na džume i ostale namaze u njihove džamije, već da shvatimo da sam taj posao ne mora značiti izlazak iz vjere, jer ćemo takvim shvatanjem protekfiriti (i od islama odbiti) nekog od imama ko možda sazna i kaže nam da je prihvatio istinu.
3) Zbog stanja te institucije nije dozvoljeno klanjati namaze za njenim imamima niti je takav namaz prihvaćen. U to nema nikakve sumnje. Osim da čovjek pouzdano zna da je khatib i imam muwehhid (krio on ili ispoljio svoj din), pa i tada ima problema ako uz ovog muslimana nema još muslimana koji bi tamo klanjali. Jer, u suprotnom, musliman bi klanjao za imamom koji je na tewhidu, ali oko njega u saffovima sve mušrik do mušrika. A nema ni opravdanja “koristi za da’wu” u tako i tamo obavljenom namazu.
4) Međutim, ako bi musliman vjerovao u kufr imama i desilo se da je on tu klanjao uz bilo kakav izgovor, on bi bio nekada griješan a nekada možda i opravdan, ali ne bi bio nevjernik kao i oni samim tim klanjanjem namaza za njima i sa njima.
Naravno, ako zna stanje imama (njegovo stanje kufra i širka) a ipak ga smatra muslimanom i klanja za njim, čovjek izlazi iz vjere i prije klanjanja namaza, samim vjerovanjem da je imam musliman (iako mu zna stanje koje je kufr).
Međutim, ako je čovjek svjestan da je imam kafir i ako klanja za njim (iz straha ili neke darure, ili želeći da se sa njim raspravlja nakon namaza, ma koliko da jeste ili nije opravdan što je za njim klanjao), on nije nevjernik AKO je uvjeren u kufr imama, već zna da mu taj namaz nije priznat i mora ga obnoviti.
5) Imajući sve spomenuto u vidu, čovjek nema nikakve potrebe niti koristi za klanjanjem namaza u tim džamijama, niti ima “mudrosti” u tom postupku, već se mora potruditi da džumu i ostale namaze klanja među muslimanima, sa njima.
6) Ako već uistinu nigdje u blizini nema mesdžida muslimana ili (ako već ne mesdžida, onda barem) njihovog okupljanja u nečijoj kući radi klanjanja namaza a posebno džume, te ako zaista prestaje izbor: A) džuma-namaz ili bilo koji drugi namaz u džamiji takve NEIZ ili B) namazi i podne-namaz sam kući – izbor muslimana je B (nikako klanjanje za mušricima i sa njima). Dakle, iako uz uvjerenje da su kafiri ne bi izašao iz vjere, nikako se to ne treba činiti.
7) Međutim, čak i u stanju da nema okupljanja muslimana, čovjek bi trebao da se trudi da oformi i organizuje džumu-namaz u svojoj kući, na poslu ili na sličnom mjestu. Naći još jednog ili dvojicu muslimana, ili prosto sa svojom porodicom. Doduše, tu se zalazi i u pitanje potrebnog broja klanjača za ispravnost džume-namaza i do razilaženja po tom pitanju, a to sad nije tema ovdje.
8) Nakon sve generalnosti odgovora, što se tiče konkretno tvog slučaja, u Sarajevu postoji mesdžid braće koja su na ispravnoj vjeri. Tužno je da među tako malo muwehhida nema dovoljno bratstva i sloge, pa se često podvoje ili zbog manje važnih vjerskih pitanja ili (još češće) dunjalučkih pitanja, pa od oko desetine braće u Sarajevu i okolini, možda džumu na tom mjestu klanja samo pola od njih ili i manje od tog broja. Međutim, iako mogu biti posvađani, mogu biti nemarni i neodgovorni, možda nisu ni najsusretljiviji, ali su muslimani (muwehhidi) koji se odriču taguta i mušrika i čine ‘ibadet samo Allahu, tako usamljeni u ovom vaktu na ovom mjestu, pa ti je dužnost pridružiti im se.
A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.