PITANJE:
Esselamu alejkum.
Kakvo mišljenje imaš o zahirijskom mezhebu, i da li se slažeš sa njihovom metodologijom negiranja kijasa u potpunosti ?
Da li bi u današnjem vremenu bilo validno slijediti jedan takav mezheb, za kojeg možemo reći da je doneklo i izumro, iako i dan danas ima još svojih pristalica koji se pozivaju na njega.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Dhahirijski medheb je poznat po svom pretjerivanju u doslovnom shvatanju tekstova (ajeta i haditha). Naglašavam: po svom pretjerivanju u tome.
Inače, ljudi često smatraju da je doslovno pridržavanje tekstova sami khajr, a da je bavljenje analogijom nužno zlo. Međutim, obje spomenute stvari (i doslovnost i analogija) u sebi sadrže veliko dobro sve dok se u njima ne pretjera.
O ovoj temi sam detaljnije govorio na serijalu predavanja o historijatu islamskog zakonodavstva:

Dakle, doslovno pridržavanje tekstova je dobro i ono predstavlja uvažavanje ajeta i haditha i zaziranje od ulaska u tumačenja, idžtihad i analogiju zbog bojazni da se ne progriješi i od sebe ne kaže nešto o Allahovoj vjeri što nije tačno. Oličenje tog pravca je medinska škola, od ashaba ‘Abdullaha ibn ‘Umera, radijallahu ‘anhu, a nakon njega Nafi’, Se’id ibn Musejjib, a onda Malik ibn Enes, Allah im se svima smilovao.

Sa druge strane, i u tumačenju, idžtihadu i analogiji postoji dobro jer je u tome traženje povoda propisa i pripremanje za pitanja i probleme i prije nego što se pojave. Predstavnici tog pravca su sljedbenici kufljanske škole, od onih koji su preuzeli znanje ‘Abdullaha ibn Mes’uda – ‘Alkame i Mesruk, preko Ibrahima en-Nekha’ija i Hammada ibn Sulejmana do Ebu Hanife, Allah im se svima smilovao.

Ponavljam, u oba pravca je veliki khajr, sve dok se ne pretjera. Pretjerivanje u doslovnom prihvatanju tekstova jeste odbijanje svake analogije i idžtihada (što zastupaju upravo dhahirijje), a pretjerivanje u tumačenju tekstova i idžtihadu je ono što je preraslo u spekulativno-teoretski fikh (ako bi se desilo da… (neka čudna, nekad i morbidna situacija) da li bi bilo dozvoljeno da…?).

Dhahirijski (bukvalistički) pravac u fikhu je bio kratkoga vijeka, nije našao uporište ni u jednom od centara znanja niti pokrajina islamskog khilafeta za vrijeme njegovog utemeljitelja Dawuda ibn ‘Alija, ali mu je nakon skoro puna dva vijeka, na drugom kraju islamskog svijeta, u Endelusu, slavu donio blistavi um Ibn Hazma el-Endelusija koji je obnovio tu misao i branio je u svojim vrijednim djelima “Ihkamul-Ahkam“, “El-Muhalla“, “El-Fisal“,… nakon čega se dhahirijski medhheb učvrstio u Endelusu i proširio na sjevernu Afriku i dalje, gdje je ostao dominantan sve do rušenja islamske države i vlasti u Endelusu.
Ipak, onako kako i pored izvanredne inteligencije, obilnog znanja i neponovljive sposobnosti u debatama Ibn Hazm ipak nije bio vrsni poznavalac nauke o hadithu pa su mu se potkrale izvjesne greške jer ih je utemeljio na neispravnim predajama, tako i dhahirijski pravac ima propusta i nedostataka usljed odbacivanja kijasa (analogije). Mada, moram spomenuti da ni dhahirije nisu mogli ostati dosljedni tom odbacivanju kijasa, jer ne bi mogli odgovoriti ni na jedno novonastalo pitanje, pa je poznato da je kod njih treći izvor vjerozakona (nakon Kitaba i sunneta) mefhum (shvaćeno značenje), princip sasvim sličan kijasu, koji se teško i raspoznaje od kijasa.

Ali, ponavljam, njihovo usiljeno odbacivanje kijasa je veliki nedostatak i “kočnica“ na putu razumijevanja vjere i njene primjene, jer je islam došao (Kur’an objavljen i sunnet očuvan) da bismo za svaku stvar u vjeri imali propis i rješenje. Jasno je da to rješenje svakog problema i propis za svaku novonastalu stvar ne može postojati u Kur’anu i sunnetu (propis o namazu u avionu, o duhanu, nargili i drogi, o transplataciji srca, donaciji krvi,…), već su Kur’an i sunnet donijeli opšte principe i pravila, propise za određena pitanja, propise koji se upravo kijasom prenose na novonastale stvari. Tako se do propisa zabrane duhana i droge ne može doći drukčije osim kijasom (pošto je alkohol zabranjen jer opija i uništava zdravlje, zabranjeni su i duhan i droga), ili u slučaju namaza u avionu (pošto je nafilu dozvoljeno klanjati na jahalici gdjegod ona bila okrenuta, dozvoljeno ju je tako klanjati i u avionu). Ignorisanjem ili negiranjem legitimnosti kijasa se ili ostaje bez propisa za novonastale stvari ili se bude nedosljedan i “vješto pribjegne“ mefhumu koji dovede do propisa za novonastalu stvar, ali je on takoreći istovjetan kijasu.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.