PITANJE NEVJERNIKA O ISLAMSKOM ZAKONU

PITANJE:
Pozdrav,da li je stvarno istina da je cilj muslimana uspostavljanje islamskog zakona na citavoj zemlji,i da je muslimanima dopustena primena sile za to,ako je potrebno?
Da li musliman moze biti iskreni prijatelj nemuslimanu?

ODGOVOR:
Otpozdrav.
Istina je da je cilj muslimana uspostavljanje islamskog zakona na čitavoj zemlji.

Onaj ko ne voli islamski zakon, on nije musliman.
Onaj ko ne bi volio da taj zakon zavlada cijelim svijetom, on nije musliman.
Onaj ko daje prednost bilo kom zakonu nad Allahovim zakonom, on nije musliman.

Spomenute kategorije ljudi, dakle, ne samo da nisu u pravu i da griješe, već čine djelo koje izvodi iz islama, djelo otpadništva. Islamski zakon (šeri’at) je Allahov zakon koji je sadržan u Kur’anu i hadithima koji pojašnjavaju Kur’an, pa kako musliman može da ne voli islamski zakon?

Musliman se stoga trudi, u skladu sa svojim mogućnostima, da uradi sve što može da islamski zakon zavlada. Koraci i metode na tom putu su da’wa (misionarstvo ili propagiranje) islama, pozivanje u islam nevjernika (nemuslimana), podučavanje i osvješćivanje vjernika (muslimana), naređivanje dobra i odvraćanje od zla, ali svakako i džihad (oružana borba na Allahovom putu).

Dakle, musliman mora voljeti islamski (Allahov) zakon (šeri’at), činiti što može da se on uspostavi, zavede, da on zavlada, a na putu toga (dolaska islamskog zakona na vlast) je itekako dozvoljeno upotrijebiti silu.
Znam da osobi koja je skeptična i nakljukana pričom protiv nasilja i rata i sl. nije lahko da ovo shvati, a kamoli realnim i potrebnim prihvati, kao što sam svjestan da mnogi od “pozivača u islam“ ili i sami pogrešno shvataju ovaj princip ili ga razumiju ali ga ne umiju ili ne smiju iznijeti, pa se ulizuju nevjernicima lažući i na učenje islama i na njegovu historiju.

Dakle, ma koliko to modernisti zaodjenuti u ruho pozivača u islam i islamskih učenjaka i mislilaca poricali, itekako da muslimani moraju voljeti islamski zakon i mrzjeti svaki zakon mimo njega, te da moraju raditi na njegovoj uspostavi, a na tom putu im je dozvoljeno upotrijebiti i silu.

Naime, čućete mnoge od tih tzv. “islamskih učenjaka“ kako kao papagaji ponavljaju da je islam vjera mira i da se nije širio silom (borbom, ratom). Ovo nije istina.

Prva stvar kojom manipulišu jeste tvrdnja: ISLAM JE VJERA MIRA.
Islam jeste vjera mira, ali se to mora objasniti. Islam je vjera mira, najprije mira i sklada i harmonije odnosa između Stvoritelja i Njegovih stvorenja, a nema pravog mira u tome osim u sjeni Allahovog zakona. Nema mira između Stvoritelja i stvorenja dok stvorenja daju prednost zakonu mimo zakona Stvoritelja. Nakon tog aspekta mira (mira između Stvoritelja i stvorenja), islam je vjera mira jer poziva miru i zagovara mir, ali mir koji nije poniženje za muslimane, mir koji nije tlačenje vjernika i rušenje njihovih svetinja, zabranu govora o Allahovoj vjeri. To nije mir koji islam zastupa. Islam je vjera mira koja ima za cilj da nametne vladavinu islamskog (Allahovog) zakona na Allahovoj Zemlji, vjera mira koja nakon uspostave islamske vlasti i zakona nikome ne nameće da je prisilno prihvati. Vjera mira koja dozvoljava da Ehlul-kitab (pripadnici jevrejske i kršćanske vjere) u islamskoj državi slobodno i neometano ispovjedaju ispovijedaju svoju vjeru i obavljaju svoje obrede. Vjera mira koja za cilj nema ubijanje ljudi, već prosto uspostavu islamske vlasti.

Druga stvar kojom manipulišu jeste izlizana izjava: ISLAM SE NIJE ŠIRIO SABLJOM. To često potkrijepljuju tvrdnjom da Indonezija (danas najmnogoljudnija “muslimanska“ zemlja) nije osvojena borbom, već su u nju dolazili muslimanski trgovci i misionari, pa su ljudi, vidjevši njihovu istinoljubivost i pravednost, a još saznavši ljepotu islamskog učenja, mahom prihvatili islam.

Međutim, islam se jeste širio sabjom (silom i borbom). Indonezija je samo rijedak primjer zemlje koja je postala “muslimanska“ bez napada i osvajanja, dok su skoro sve ostale države i regije napadane, opsjedane, osvajane. Dakle, islam (kakav-takav) nije došao na Balkan (u Bosnu, na Kosovo, u Albaniju, Makedoniju,…) tako što se na Kosovom polju (Gazimestanu) održalo islamsko predavanje storinama hiljada kršćana, koji su nakon nje prihvatili islam, niti se održala vjerska debata muslimana i kršćana, u kojoj su muslimani bili uspješniji i uvjerili sve okupljene u to da je njihova vjera istinita i bolja. Ne, već su Turci napali kršćansku vojsku, padale su glave, teritorija se silom, sabljom osvojila.

Istina je da je namjera mnogih tih vojski kroz historiju bila osvojiti teritoriju ili steći bogatstvo, ali mi ističemo učenje islama, a ono je da je dozvoljeno i preporučeno širiti islamske teritorije zbog širenja vladavine islamskog (Allahovog) zakona. Tako, muslimanska vojska ne napada sa ciljem pljačkanja i zauzimanja teritorije, porobljavanja ljudi, već je njen primarni cilj širenje vjere islama, ali ne nametanjem nje ljudima!, već uspostavom Allahovog zakona na zemlji. Cilj napada na Istanbul koji će se desiti, cilj napada na Rim koji će se desiti,… neće biti da se nužno poveća broj muslimana, već da nad tom teritorijom zavlada Allahov zakon koji je jedina pravda. O pravednosti Allahovog zakona i njegovoj nadmoći u poređenju sa svim ovosvjetskim laičkim zakonima (pa i u poređenju sa propisima drugih vjera) se može argumentovano satima govoriti!

Dakle, cilj džihada je da se uklone bezbožnički, ljudski, laički ustavi i zakonodavstva i da se svrgnu nasilničke i nepravedne vlasti, da Allahov zakon zavlada Allahovom Zemljom, a Allahova Zemlja nije samo zemlja Arapa, Turaka ili Pakistanaca, već sva Zemlja.

Kada Allahov zakon zavlada (recimo) Italijom, ogromna većina stanovništva mogu ostati Đanluka i Đankarlo, njih niko neće tjerati da protiv svoje volje prihvate islam. Ključno je da je zavladao Allahov zakon, da se propagira, reklamira i objavljuje samo istina i ono što je korisno, da se zabrani sve što je bogohulničko, destruktivno i griješno, da čovječanstvo živi u (onom već spomenutom) miru i skladu i harmoniji sa Stvoriteljem.

Na kraju svog komentara si pitao i “da li musliman može biti iskreni prijatelj nemuslimanu?“
Da, itekako da može. Dokaz tome je da često musliman ima nevjernika čak i u svome domu, npr. roditelja, a da to što mu je roditelj nevjernik uopšte na utiče na obavezu muslimana da mu čini dobročinstvo. Istina je da su muslimani tekstom Kur’ana podstaknuti da bliske prijatelje i pomagače (one kojima će se povjeravati, kojima će vjerovati i na koje će se oslanjati) traže među “svojima“ a ne među nevjernicima, ali to je prevashodno zbog fitretske (prirodne i urođene) mržnje nevjernika prema muslimanima i osnove da nemusliman ne može muslimanu biti iskreni prijatelj. Međutim, musliman njemu (nemuslimanu) može biti iskreni prijatelj, a dokaz u prilog tome je i činjenica da musliman svakome želi dobro, svakome želi da primi islam (a to je najveće dobro). Tako čak i kad svog prijatelja nemuslimana poziva da prihvati islam i kad mu time “dosađuje“, musliman mu je i tada iskreni prijatelj, prijatelj bez ikakvog interesa, neko ko mu želi najveće dobro, ko mu želi ono što želi sam sebi.

A i mimo toga, osim pozivanja nevjernika da prihvati islam, musliman može i treba da brine o roditelju nevjerniku, o rođaku nevjerniku, o komšiji nevjerniku, da bude pravedan i dobronamjeran, da mu, ako su prijatelji, pomogne ako mu je potrebna pomoć, pozajmica, savjet,… sve osim da mu čestita njegove vjerske praznike i da mu se odazove na poziv na proslavu istih.

Dakle, musliman će se nevjerniku odazvati ako ga pozove da mu pomogne u kosidbi livade, oranju njive ili zidanju kuće, ali mu se ne smije odazvati na proslavu nevjerničkih praznika. Čestitaće mu ženidbu sina ili rođenje unuka, ali ne i njegov vjerski praznik. Spomenuto je zabranjeno samim tim jer je to saučestvo u nevjerstvu i velikom grijehu, čestitanje najveće nepokornosti (nevjerstva).

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.