PITANJE:
Esselamu alejkum.
Brate Ebu Ahmede, meni se čini da ste vi na onome ciklusu predavanja suđenja i vladanja mimo zakona Allahovog, rekli na jednom od tih derosova da oduzminaje jednog od Allahovih prava je čak gore negoli da neko tvrdi za sebe da je poslanik, jer nema veće pravo od Allahovog, a drugo je vezano za čovjekovo pravo. Ovo samo pišem jer tamo na telegram-grupi zadnji post piše: “Da li ima veći grijeh od toga da čovjek tvrdi za sebe da je poslanik?”
ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullah.
Allah te nagradio na razmišljanju, interesovanju i savjetu.
Znaš, okvirno jesi u pravu, ali ja nisam razmišljao na taj način, već je to dio dozvoljene retorike u davanju primjera.
Evo, na primjer, Allah na nekoliko mjesta u Kur’anu kaže: “A ko čini veći zulum od onoga koji…”
Na umu su mi trenutno dva takva mjesta u Allahovoj Knjizi, a da se ni u jednom ne spominje širk, pa čak ni ništa od onoga što je teže i gore od širka (poricanje, sumnjanje, ismijavanje, vrijeđanje, psovanje i tagutijjet). Dakle, oba mjesta su u suri el-Bekare, u jednom ajetu Allah kaže (u prijevodu značenja ajeta): “A ko čini veći dhulm od onoga koji spriječava da se u Allahovim mesdžidima Njegovo ime spominje i koji radi na njihovom rušenju?” a u drugom kaže: “A ko čini veći dhulm od onoga koji krije istinu, a zna da je od Allaha?”
Da, istina je da ima i ajeta u kojima se kaže “A ko čini veći dhulm od onoga koji o Allahu iznosi laži”, što je zaista ogavan grijeh, ali su moja poenta dva ajeta koja sam naveo. Allah pita: “KO JE TAJ KOJI…?” i svi razumijemo da je značenje tog Njegovo pitanja ustvari: “A nema većeg dhulumćara od onoga koji…!” Međutim, zar su zabranjivanje da se u mesdžidima spominje Allahovo ime i skrivanje istine – najveći dhulumi? Dakle, iako od te dvije stvari ima većeg dhuluma, a to su i širk i tagutijjet i još toga.
Ili, evo još primjera (ovaj put iz sunneta): Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je različitim ljudima odgovarao drukčije, na jedno isto pitanje, recimo “Koji je najveći grijeh” ili “Šta je najbolje u islamu”. Iako je svakome rekao da je najveći grijeh širk, jednom je rekao da je poslije širka ubistvo svog djeteta, a drugome nešto drugo… Također, nekada je u najveća djela svrstao nazivanje selama onome koga znaš i onome koga ne znaš, a drugome čovjeku to ne bi ni spomenuo, već bi spomenuo da treba jezik da mu stalno bude vlažan od dhikra Allaha, a trećem da je važno da vjeruje u Allaha a da potom ustraje na tome.
Pa čak i ako je svima rekao da je širk najveći grijeh, ako dobro porazmislimo, složićemo se da i od širka ima većih grijeha! Veći grijeh od širka je PORICANJE DA ALLAH POSTOJI, kao i PSOVANJE ALLAHA. Te dvije stvari nisu vrste širka već kufra, ali su grijesi i nepokornost i zločin kao i sam veliki širk. Dakle, nema sumnje da je veliki širk ipak ISPOD poricanja Allaha ili psovanja Njega, ne’udhubillah. Jer mušrik, koliko god da na sebe izaziva Allahovu srdžbu širkom koji čini, on ipak vjeruje da postoji Stvoritelj, i još da taj Stvoritelj nije ni Sunce ni Isus, već da je to Allah, i još da nije to neko božanstvo koje je stvorilo ljude i ostavilo ih “tek tako”; prepustilo ih same sebi, već da je to Allah Koji je objavio Kur’an i poslao poslanike, pa tako mušrik vjeruje i potvrđuje i da Allah postoji, i da je On Stvoritelj, i da je objavio Kur’an (dakle, da je Kur’an Allahova Objava, a ne govor čovjeka) i vjeruje u istinitost poslanstva Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem. Sa druge strane, počinioci dva grijeha koje sam spomenuo ne vjeruju ni u šta od toga. Oba su poricatelji, jedan od njih negira i poriče da Stvoritelj ikako postoji, a kamoli da je to Allah, on poriče da postoji Bog, da je slao poslanike, da je objavljivao Knjige, da je poslao posljednjeg Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we sellem, pa samim tim poriče i božansko porijeklo Kur’ana i instinitost poslanstva Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we sellem, pa Kur’an smatra pjesništvom, a njeha pjesnikom ili sahirom, da Allah sačuva. To je stanje poricatelja. A onaj koji se ismijava, vrijeđa ili psuje Allaha, Poslanika ili vjeru je u svemu prethodnom isti, i još gori sa aspekta da ga njegovo nevjerovanje u sve spomenuto odvelo još i dalje, da huli i kidiše, da srlja i napada na sve što je u Allahovoj vjeri sveto.
Ako to priznaješ i prihvataš, onda uviđaš da je sam Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao generalno kada je rekao da je širk najveći grijeh, iako ima i većih grijeha od toga. Pa zašto je tako rekao, zar on nije znao da ima većih grijeha, a da mi znamo? Ne, već je odgovor na ovo, inša’Allah, taj da se treba reći da je on prosto ljudima davao odgovore koji ih se tiču, koji se na njih odnose. Zato je ljudima koji su skloni da se srde odgovarao da je najpreče da se ne ljute, i sl. Tako i kada je upitan o najvećem grijehu, govorio je (odgovarao) sa aspekta onih koji pitaju ili kojima se obraća. Kao kada bi neko danas govorio skupini klanjača koji su islam naučili u džamijama NEIZ, pa im kaže da “nema većeg grijeha od toga da Allahu učiniš ravnog čovjeka koji će ti propisivati zakone umjesto Njega Koji te je stvorio”, a u podsvjesti ipak znaš da je isti ili još veći grijeh da vjeruješ da je “tvoj šejkh” oslobođen obaveze klanjanja namaza ili da učiniš sedždu kravi, ili još prije, da budeš sihirbaz i proricatelj. Ali, iako znaš to, ti ljudima govoriš da bi te razumijeli i posebno ono što ih se tiče, čemu su skloni, u šta lahko mogu upasti ili se u tome već dave.
Štaviše, reći ću da većih grijeha od širka ima i više nego li dva koja sam spomenuo (poricanje i psovanje), a to je i sama sumnja. Iako zvuči manje opasna od širka, onaj koji sumnja uopšte nije uvjeren da li Allah postoji, da li je Kur’an od Njega, da li je Muhammeda, sallallahualejhivesellem, zaista On poslao, a to je gore stanje od onoga koji sve to svjedoči ali je upao u činjenje nekog ‘ibadeta nekom mimo Allaha.
Također, veći grijeh od širka je i tagutijjet. Dakle, veće i groznije od glasanja na izborima jeste biti onaj ZA KOGA glasaju. Veće i teže od činjenja sedžde nekome je biti onaj kome ljudi čine sedždu mimo Allaha. Gore i žešće od vjerovanju sihirbazu jeste biti sihirbaz, itd. i svi ćemo se sa tim složiti. Ali, ponavljam, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem je prosto znao da ljudi kojima se obraća nisu skloni da budu taguti, nisu skloni da poriču Allaha, sumnjaju u njega ili Ga ismijavaju, vrijeđaju i psuju, ali da su novi u islamu a do jučer bili mušrici, počinioci širka. Tako i mi znamo da oni kojima se obraćamo nisu skloni da imaju “šejkhove” za koje vjeruju da ne moraju više ni klanjati, i znamo da oni nisu skloni da čine sedždu kravi, pa im to i ne spomenemo.
Dakle, iako i Allah i Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem bolje od nas znaju da od određenog dobrog djela ima i boljeg, kao što znaju da od nekog grijeha ima i većeg, retorika Objave (a često i ljudi, bilo učenjaka ili u svakodnevnom govoru ljudi, vjernika i nevjernika) je takva da se ima u vidu o čemu se govori, kome se obraća i tako se formira izraz, a da čovjek nije kriv za pogrešno tumačenje toga.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Ebu Ahmed.