Pitanje: Ako jedan supružnik primi islam a drugi to odbije

PITANJE:
Ahi reci mi koji je propis kada su oboje mušrici a posle jedno primi islam a drugo neće odbija da primi. A taj musliman ili muslimanka dalje nastave da žive radi djece. Šta je takva osoba po Allahovom zakonu. Naravno mislim na muslimana.

ODGOVOR:
Ako sam dobro shvatio, pitanje glasi “Sta je osoba?” u smislu “Da li je musliman ili kafir?”
Ako je tako, takva osoba je griješnik, ali musliman.
Griješnik je jer čini ono što je Allah jasno zabranio,
a musliman je jer to djelo (iako haram) ipak ne izvodi iz vjere.
Oni koji pretjeruju i postupaju po logici i ljubomori prije negoli po tekstu i dokazu ne shvataju tri stvari:
1) Ne postoji jasan tekst koji to karakteriše kufrom.
2) Učenjaci prilikom nabrajanja djela koja izvode iz vjere nisu spominjali “udaju za mušrika / ženidbu mušrikinjom” ili “ostanak u braku sa mušrikom / mušrikinjom”.
3) Ima primjera u historiji islama žena koje su bile udate za nevjernike i ostale su u braku i dugo nakon prihvatanja vjere, pa ih niko normalan nikada nije tekfirio.
Među takvima mogu spomenuti Asiju, ženu faraona, i Zejneb, kćerku Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem, koja je bila udata za mušrika Ebul-‘Asa.
Naime, Zejneb je prihvatila islam rano (Ibnu Sa’d u “Tabeqat…” kaže: “Primila je islam kad ga je primila njena majka”.
Dakle, primila je islam kad i Khadidža, radijAllahu ‘anha, a to je već prvih dana Objave), a ostala je u braku sa Ebul-‘Asom svih 13 godina Objave Kur’ana u Mekki, pa je sa njim ostala i (iako muslimanka) nije učinila hidžru kad i svi muslimani, pa se njen muž čak i borio na Bedru na strani mušrika, a ona ostala u Mekki, pa kada su njega zarobili muslimani, Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, ga je oslobodio ali zahtijevao da mu on (Ebul-‘As njemu) pošalje kćer Zejneb.
Da, bilo joj je tada zabranjeno da živi sa njim mušrikom, ali da je to bilo kufr, zar bi to tolerisao Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, dok je živio u Mekku i svoju kćer gledao sa mušrikom? Ne, to je u Mekki još nije bilo čak ni jasni haram, a kamoli kufr, a u medinskom periodu je ajetima sa propisima (od čega je el-Bekare, 221) zabranjen takav brak. Zabranjen, a ne svrstan u kufr.
I baš zato što prije medinskog perioda taj brak nije bio ni grijeh, Asija ni Zejneb ne samo da nisu bile nevjernice (ne dao Allah), već nisu bile ni griješnice zbog toga tada.
A kad se dio ovoga spomene onima koji pretjeruju, oni obično “posegnu” za svojim “mudrim dokazivanjem” spomenom toga da je prijateljevanje sa kafirima kufr, a brak i bračna intima i ljubav i samilost su vrhinac toga i slične “logičnosti” i povlačenje samo naočigled paralela, da bi zaključili nešto što prije njih niko nije zaključio.
Ili (kad shvate da ne mogu tekfiri Asiju i Zejneb) pređu na pravljenje razlike između ostanka u braku sa mušrikom (koje, eto, onda nije kufr) i ulaska u brak sa mušrikom (što, kako kažu, jasno ukazuje na njihovo zadovoljstvo kufrom svojih muževa, pa su kafirke ako se udaju za njih), a što je opet samo logika koja (sve i da nađe potporu u riječima nekog učenjaka) nema jasan šeri’atski dokaz, ajet ni hadith.
Ipak, ovu stvar ne treba olahko shvatiti, jer je veoma opasno i zabrinjavajuće tako ustrajno, mjesecima i godinama činiti ovakav haram, pri čemu je (usljed harama ovakvog braka) upitan status svakog kontakta, osamljivanja, polnog odnosa, djeteta rođenog iz takvog braka,…
Dakle, treba se Allaha bojati i tražiti izlaz iz toga harama, ali je također opasno ići i u drugu krajnost pa to djelo bez ikakvog jasnog dokaza smatrati i nazivati djelom koje izvodi iz vjere.
A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.

JOŠ JEDNO PITANJE:
Esselamu alejkum we rahmetullah htio bih samo da te pitam u vezi tvog zadnje posta o time da li je nevjerstvo ostati u braku s kafirom. Ono sto mi je stvorilo problem jesu tvoje rijecu pod tackom 2 gdje kazes da ucenjaci nisu smatrali udaju za musrika/ zenidbu s musrikinjom kufrom? Slucaju covjeka kada je ozenio zenu od svog oca i naredba poslanik sallallahu alejkum we sellem da se taj covjek ubije jer je pocinio kufr prakticnog ohalaljivanja s samim sklapanjem bracnog ugovora. Koja je razlika izmedju ovog dogadjaja i slucaja kad covjek/zena musliman/ka zna da je osoba nevjernik/musrik sklope bracni ugovor?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullah.

PRVO: Ne postoji nijedan šeri’atski tekst da je udaja/ženidba za mušrika veliki kufr/širk. Da to izvodi iz vjere, ne bi se ostavilo da mudžtehidi čine kijas, već bi postojao tekst o tome. U suprotnom, samo bi za jedno djelo kufra postojao tekst, a sve ostalo bi učenjaci “zaključivali“. Međutim, za svako djelo kufra imamo najprije jasni ajet ili hadith, a tek onda idžma’ i govor učenjaka. U ovom slučaju, toga nema.

DRUGO: Sve i da tražimo te riječi učenjaka, njihove riječi, njih koji su skloni i pogrešci – ja ih nisam našao. Ja nisam naišao da je iko od učenih povukao tu paralelu, tj. iz shvatanja postupka prema ashabu kojeg si spomenuo (ubijanja njega) prenio to na ženidbu (udaju) mušrikom / mušrikinjom. Nisam čuo ni pročitao, 1) niti u učenjačkom pobrojavanju djela koja izvode iz vjere, 2) niti u komentaru haditha o ubistvu čovjeka koji je oženio svoju maćehu, pa čak 3) ni u komentaru ajeta “Ne ženite se mušrikinjama sve dok ne povjeruju“. Zar nije normalno i logično i nužno potrebno da se u komentaru tog ajeta koji ZABRANJUJE tu ženibu / udaju to spomene, da to “nije samo haram, već i jasan kufr“ (dokazujući to nekim drugim tekstom ili svojim kijasom)?

TREĆE: Ako ne postoji jasan šeri’atski tekst, pa ni (bar ne meni poznat) govor učenjaka, mi se ne bismo trebali usuđivati činiti idžtihad (kijas), jer se bojim da niti smo za to kvalifikovani, niti da u tome možemo ostati dosljedni.
Jer, ako tvrdimo da bi onaj ko oženi mušrikinju morao biti kafir kao što je postao kafir onaj koji je oženio svoju maćehu, dokazivanjem time da su obojica učinili “ohalaljivanje djelom“, morali bismo biti dosljedni pa protekfiriti i:

  • onoga koji učini blud, i to recimo više puta,
  • onoga koji ustrajno pije alkohol,
  • onoga ko neprestano posluje sa kamatom ili se kocka i sl.

Međutim, znamo za slučaj ashaba koji je i u doba Resulullaha (s.a.w.s.) kažnjavan bičevanjem jer je pio alkohol pa to nije prestao činiti. Niko ga nije optužio za “ohalaljivanje toga djelom“. Štaviše, i u doba ‘Umarovog khilafeta je kažnjavan bičevanjem, pa je bačen u zatvor (koji je u praksu uveo upravo ‘Umar) i u zatvoru je bio u doba bitke na Kadisijji, pa je plakao i priželjkivao da je slobodan i da se bori uz muslimane, pa ga je čula žena Sa’da ibn Ebi Wekkasa i pustila ga, pa je odjurio u boj i pokazao se kao heroj.

U knjigama islamskog prava ćemo prilikom spomena kazni za koje se može odrediti ta’zir (neprecizirana kazna, kazna podložna odluci kadije) naići na govor o ispijanju vina (alkohola) i na razilaženje kolika je kazna (da li 40 ili 80 udaraca bičem), pa sve do toga da kadija ima pravo i da odredi smrtnu kaznu u slučaju pijanca koji se ne popravlja, koji je mnogo puta dovođen pred njega i kažnjavan bičevanjem. Međutim (a to je moja poenta), čak i kada se spominje da je u krajnjem slučaju dozvoljeno presuditi i njegovim ubijanjem, to je samo iz razloga što kazna bičevanja nije nikako odgojno, popravno na njega djelovala, a nikada ta smrtna kazna nije iz razloga što je on to djelo očigledno “sebi djelom ohalalio“ (a ako idemo nekom “našom logikom“, trebalo bi biti).

Spomenuću jedan primjer sa naših “terena“. Nakon što smo u Sandžaku saznali da proizvodi jedne mesne industrije nisu halal (vlasnik fabrike miješa meso koje zakolje naš brat sa drugim mesom), jedan ćevabdžija je neko vrijeme nastavio ljudima prodavati te proizvode sa svog roštilja. Jedan insan koga je odavno otišao u pretjerivanje je za tog ćevabdžiju rekao da je on sebi već “ohalalio“ taj postupak, čim prodaje nešto što smatra halalom. Ovo je tipičan primjer dosljednosti, principijelnosti, ali tom dosljednošću odlaskom u pretjerivanje i tekfir muslimana.
Jer, zaista, ako doslovce i olahko shvatimo to objašnjenje i optuživanje “ohalaljivanjem djelom“, gdje je granica? Bojim se da će neki pod tim izgovorom morati da počnu tekfiriti i muslimana koji ustrajno puši ili laže, dok nam ne ostane nijedno djelo grijeha, već sve budu kufrovi. Jer, zasad nam je grijeh – grijeh i ne izvodi iz vjere dok se ne ohalali (bilo srcem ili jezikom). Ali, ako nečije ustrajno činjenje nečega počnemo smatrati dokazom njegovog “ohalaljivanja djelom“, svako djelo koje se par puta učini neće više biti samo grijeh, već i kufr.
Logikom: “Ne prestaje? Nema sumnje da je on to sebi ohalalio!“ Da Allah sačuva.

Završiću napomenom da sam maloprije, u toku pisanja ovog odgovora, mahsuz prelistao, iščitao komentar 221. ajeta suretul-Bekare od tri najautoritativnija mufessira ovoga ummeta i, kao što sam i rekao, nigdje nisam našao da je iko od njih spomenuo ni “K“ od kufra onoga ko počini ovu zabranu iz ajeta koji tumače (zabranu ženidbe mušrikinjom i zabranu udaje za mušrika).
Imam et-Taberi taj ajet komentariše na 9 stranica (3. tom, 711-720. str.),
Imam el-Qurtubi na čak 21 stranici (3. tom, 453-474. str.),
a Ibnu Kethirov komentar sam pogledao u PDF-u prijevoda na bosanski jezik, na jednoj velikoj strani (154. str.)
Podvlačim, ajet ZABRANJUJE stupanje u takav brak, a niko od mufessira ne skreće pažnju da to ”ipak nije samo haram, već i kufr iz tog I tog razloga”. Niko.

Nakon svega, ne vidim da ikako ima mjesta drukčijem razumijevanju i vjerovanju.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.