PITANJE:
Da li je grijeh muzu ici na jaciju, a ostavit zenu koju je strah samu kod kuce sa malom bebom da bi klanjao jaciju… PS: struje nema, kuca je daleko od ostalih kuca kao svako selo, lopovi često obilaze kuce, a kuca blizu ulice….

ODGOVOR:
Odgovor na vaše pitanje zavisi od realnog stanja i situacije u kojoj se nalazite.

Ako je stanje takvo da se takve provale, nasilništvo, silovanja,… zaista učestalo dešavaju, pa još i rijetko procesuiraju i kažnjavaju i ako zaista svuda vlada nesigurnost i strah, onda bi zaista muslimanu bilo zabranjeno napuštati kuću. Opisano stanje me podsjeća na stanje na Kosovu poslijeratne 1999. i 2000. godine, kom sam svjedočio, ali ne i kasnije.

Međutim, bojim se da je rijetko kada i rijetko gdje stanje takvo kako je opisano.

PRVO: Živimo u vremenu kada muslimana nema na namazima u džematu.
a) Žive u gradocima i selima gdje nema muslimana (bili krivi za taj gurbetluk ili opravdani), ili
b) žive ondje gdje ima još par muslimana, ali su nemarni pa nemaju mesdžid ni musallu, niti se ikako okupljaju u kući nekog od njih, osim džumom (ili čak ni tada),
c) žive ovdje gdje ima i džemata i mesdžida, ali nemaju motivacije, volje, imana da odu na namaz u džematu, posebno na sabah i jaciju, a zna se kome je najteže doći na ta dva namaza u džematu (da Allah sačuva),…
Stoga mislim da je obaveza i važnost klanjanja namaza u džematu (posebno sabaha i jacije) veća nego što to mi i razumijemo, samom obaveznošću, ali i odgovornošću očuvanja tih namaza u džematu i oživljavanja te obaveze. Jer, ako nas trojica, četvorica klanjamo namaz u džematu, šejtan će sve učiniti da nas, jednog po jednog, odvrati od toga i da se mesdžid i ne otvara!

DRUGO: Da bi musliman (koji, elhamdu lillah ima svijest o obavezi namaza u džematu i ima motivacije i želje da namazima u džematu prisustvuje) imao opravdanja i izgovor ne odlaziti na namaze u džematu, kao što rekoh, bezbjedonosna situacija bi morala biti zaista veoma loša i opasna. A sumnjam da je tako.
Koja je vjerovatnoća da će ženi muslimanki neko provaliti u kuću i naškoditi joj, pljačkom, batinama, silovanjem? Više nego minimalna. Na kraju, ko je to i kada silovan, i to u svojoj kući? Silovanja se obično dešavaju u parku, u metrou, na parkingu, nakon zabava i žurki, i samo se u ekstremno rijetkim situacijama desi da provalnik upadne u kuću i siluje domaćicu, i to možda u USA i sl. Evo, vjerujte, ja nisam izolovan od svijeta, čujem i saznam šta se dešava (i više saznam nego što mi je potrebno), pa NIKAD u životu nisam čuo da je na našim prostorima neko upao u kuću i silovao ženu u njoj. A ako ja to nisam nikada čuo, sve i ako se desilo, desilo se možda samo par puta u posljednjih dvadest godina, tj. nije se dešavalo tako učestalo da bismo to uzeli kao neku realnu mogućnost.
I ne samo silovanje, već čak i krađa. Ona je mnogo češće provala nego oružana pljačka, tj. mnogo češće lopovi provale u praznu kuću i pokušaju neopaženo iz nje nešto iznijeti nego što svjesno upadnu u naseljenu kuću. Lakše i bezbjednije im je (i manje kažnjivo) provaliti u praznu kuću, nego upasti u naseljenu kuću sa snagom, naoružani, prijeteći ukućanima, vezujući, porobljavajući, rizikujući da kasnije budu prepoznati, ili rizikovati da naiđu na fizički otpor ukućana ili da moraju ukućane povrijediti ili čak ubiti… Dakle, i silovanja i pljačke se ponajmanje dešavaju u nečijoj kući.
Također, pitanje je došlo sada kada je jacija-namaz u 18, 19h, kada niko ne spava, kada prolaze auta, kada stanovništvo odlazi i dolazi, ide u kupovinu, kada se stanovništvo grada ili vraća sa poslova ili sprema izaći u “grad”, a seljani ili završavaju obaveze oko stoke ili odlaze u obilaske komšija, kada sve vrvi, kada se ne može ni reći da je noć nastupila u onom “bezbjedonosno negativnom” smislu.

TREĆE: Nije stanje takvo da nema struje, već je osnova da je ima, osim da se desi da nekada, povremeno, nestane, usljed kvarova na mreži ili osmišljenih rekstrikcija.

ČETVRTO: Živimo u 21. vijeku (uglavnom: nažalost, ali eto i to nekada ima neke svoje prednosti). Živimo u vrijeme kada i lopovi znaju da im je teže provaliti, ukrasti, napasti a ostati neprimjećeni, neprepoznati ili nekažnjeni, usljed sveprisutnosti nadzornih kamera. Danas, kada čovjek za samo 25-30 e može kupiti sijalicu/kameru koja se po potrebi vrti 360 stepeni, snima sve ukrug i čiji pregled čovjek može pratiti na ekranu svog telefona ili kompjutera bilo gdje, danas kada je era alarma, blindiranih vrata,… lopovi su na mukama, a pošten svijet je ipak malo odahnuo.

PETO: Moramo biti iskreni sa Allahom. Da li bi žena muslimanka podnijela ako njen muž ne bi imao drugog načina da prehrani nju i njihovu djecu, osim da radi kao noćni čuvar na nekom stovarištu ili obezbješujući noću neki objekat? Šta da je doktor ili bolničar koji radi treću smjenu? Da li bi mu tada rekla da ne radi taj posao pa makar i gladovali, ili bi tada bila prinuđena da zaključaš vrata, ako treba nabavite kameru, da malo odsaburaš, da se na Allaha osloniš,…

ŠESTO: Pa zar muž musliman oko 18, 19h često ne izađe da nešto kupi, a ako je prodavnica udaljena, bude van kuće i po 15-20 minuta, koliko traje i boravan vani radi jacije. Ili ode na sijelo kod brata muslimana, ili kod amidža, rođaka i sl. Pa da li provalnici, lopovi i silovatelji biraju da čovjeku napadnu porodicu samo kada je on na jaciji namazu, a to neće učiniti ako je na poslu (noćnoj smjeni) ili na sijelu u komšiluku? Na kraju, ako musliman odlazi na namaz u mesdžid i ako tamo klanja namaz u džematu, zar i ostali članoci tog džemata (drugi muslimani) nemaju žene i djecu koje su ostavili kućama, pa ipak odlaze na jaciju?

SEDMO: Pitanje nije došlo u smislu “je li musliman opravdan da PONEKAD izostavi jaciju u džematu ako je nestalo struje, a žena se boji” i sl., već se pita da li je on GRIJEŠAN ako ode na jaciju (što je obaveza ili je potvrđeni sunnet, ali je svakako nagrada ogromna) a ako porodicu ostavi kući u stanju koje, tvrdim, nije ni približno dovoljno opasno da bi bilo opravdano ne ići na jaciju, posebno ne redovno i trajno ne ići.

OSMO: Sve i kad bi žena muslimanka rekla da njen muž nikada, baš nikada noću ne izlazi, ni u kupovinu, ni na sijelo, te da kaže da ona ne bi nikako mogla podnijeti da on radi noćnu smjenu, tada žena mora učiniti jedno od dvoga: da suzbije, nadvlada, pobijedi taj strah koji, tvrdim, nije opravdan (radom na saburu, dhikrom i učenjem Kur’ana i sl.) ili da se presele negdje gdje će stanje biti toliko jasno bolje da ona neće imati nikakvog opravdanja da umišlja i strahuje. Jer nije pravedno niti musliman sebi smije dozvoliti da živi na način niti u mjestu gdje ne može odlaziti na jaciju. Živjeti godinama bez klanjanja sabaha i jacije u džematu je tako loše stanje na koje se musliman ne smije navići i to prihvatiti, pa se odatle treba po svaku cijenu seliti tamo gdje ima džemata i prilike klanjanja u njemu, ili bezbjednosti za njegovu porodicu. To je naunosnija trgovina.

Dakle, ko hoće – nađe način.
Ko neće – nađe opravdanje.
Ali se trebamo bojati Sudije kod Koga je jedini sud i jedina prava vaga za krivicu i opravdanja.

Sa druge strane, shvatajući ženin strah (makar i neopravdan), musliman bi trebao izbjegavati zadržavanja nakon jacije-namaza, sijela sa braćom, priču pred mesdžidom i sl., dakle odlaziti na jaciju i sabah (što mu je ili naređeno ili preporučeno i za šta mu je obećana ogromna nagrada), ali se nakon toga potruditi brzo vratiti kući.
Ako zna da će se na sijelu, u mesdžidu, održati neko predavanje, halka, akika, iftar, nešto na čemu bi on volio prisustvovati, bilo bi dobro da najprije svoju porodicu povede kod neke sestre, komšinice ili njenih roditelja, pa da tako za vrijeme tog njegovog zadržavanja u mesdžidu dužeg nego inače, oni ne budu sami kući. Što bi narod rekao, “I jare, i pare”.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.