PRIGOVOR:
Tvrdite da u Kur’anu nema kontradiktornosti. Evo samo nekih od mnostva kontradiktornosti:
Npr. Kazna za preljub je bicevanje 100 puta za oba spola u Suri 24:2, dok je kontradikcija u Suri 4:15-6, tj. dozivotna robija zene a nikakva kazna za muskarca!!! Sto je sada tocno????
Sura 2:256 tvrdi nesto drugo nego Sura 8:38-39, koja naredjuje muslimanima da se bore dok sve ostale vjere osim islama nisu unistene. Slicno, Sura 45:14 govori Muslimanima da oproste nevjernicima dok Sura 9:29 naredjuje da se protiv njih bore……
ODGOVOR:
Kur’anu je, kao i prijašnjim Božjim objavama, svojstven fenomen DEROGACIJE (dokidanja, izmjene) propisa, ali ne vjerovanja i historijskih činjenica. Tu stvar neće poreći normalan i pravedan kršćanin i Biblija je puna tih primjera i to uopšte nije sporno. Ponavljam: izmjena propisa, tj. da nešto što je dozvoljeno vremenom postane zabranjeno ili obrnuto.
Na primjer, djeci Adama i Eve je bilo dozvoljeno međusobno se uzimati (usljed nužde, samo se tako mogla održati vrsta), a to je kasnije zabranjeno.
Biblija je puna primjera višeženstva (David, Solomon, Jakob,…) koje je tada bilo dozvoljeno, a reći ćete da je danas zabranjeno?
Zar svaki poslanik od Abrahama do Isusa nije bio obrezan, a Pavle je to ukinuo?
Zar rad subotom nije bio zabranjen a danas je dozvoljen?
Zar Pavle ne kaže da gologlava žena ne smije da se moli Bogu, a danas…?
Ima primjera i primjera i to pravedni kritičar Bibliji neće prigovoriti kao kontradikciju.
Muslimanima na početku objavljivanja Kur’ana nije bilo decidno zabranjeno da piju alkohol a bilo im je zabranjeno posjećivati grobove. Nakon desetak godina im je pijenje alkohola jasno zabranjeno (nakon što se utemeljilo pet dnevnih molitvi), a dozvoljeno im posjećivati groblja (nakon što su očvrsli u vjeri i nestalo opasnosti povratka u mnogoboštvo ili zabranjenog veličanja umrlih).
Ko god objektivno razmotri desetine primjera ovoga, shvatiće prirodu ovog fenomena, u islamu poznatog kao “nash” (derogacija, dokidanje, stavljanje jednog propisa van snage, a dolaska drugog propisa na snagu), jer Bog određenom narodu zabrani ili pokuđenim objavi nešto što im škodi.
Kad prestane opasnost ili šteta od nečega, prestaje i potreba, svrha i mudrost zabrane toga i to je svakome jasno. Štaviše, Božja pravda i mudrost ne bi bila toliko evidentna i manifestna da nije ovog fenomena, tj. da neka zabrana bude na snazi i stotinama, hiljadama godina i nakon što nestane njenog povoda (zabrane).
Naravno, nismo mi (ljudi) ti koji ćemo svakih par godina “procjenjivati” koja Božja zabrana ima smisla i povoda, mudrosti i razloga, pa ih mi ukidati, od sebe, ne! Govorim o obrazloženju zašto je Bog nešto što je nekim ljudima zabranio na nekom mjestu u Knjizi, kasnije to dozvolio ili obrnuto.
On je taj Koji jedini zna naše potrebe i ono što nam šteti, pa je On jedini Zakonodavac ljudima koje je jedini On stvorio.
Odgovorio: Ebu Ahmed.