ODGOVOR NA NEKE ZABLUDE KRŠĆANA

Oni kažu: „Mesija je istinski Bog od istinskog Boga.” Ovakvu njihovu tvrdnju pobijaju same Isusove riječi koje se nalaze u njihovim svetim knjigama. Spomenut ćemo samo neke:

1. Obraćajući se Bogu on je rekao: „A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedinog pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3)

2. On je rekao: „Gospodin Bog naš jest jedini Bog.” (Marko 12,29)

3. Obraćajući se svojim učenicima Isus je rekao: „Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga! Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog vođu: Krista!” (Matej 23,9-10)

4. Obraćajući se Jevrejima Isus je rekao: „Mjesto toga vi želite ubiti mene koji sam vam objavio istinu koju sam čuo od Boga.” (Ivan 8,40)

5. Obraćajući se jednom članu Velikog vijeća Isus je rekao: – “Zašto me zoveš dobrim? – reče mu Isus – samo je jedan Dobri, Bog.” (Luka 18,19)

Pored ovih postoji još mnogo tekstova slične sadržine. Sve navedene Isusove izjave su otvorene i jasno govore da postoji samo jedan istinski Bog, a da je on samo čovjek i njegov poslanik upućen ljudima da ih upućuje, kao što je bio slučaj i sa ostalim poslanicima. Naveli smo samo nekoliko primjera ovakvih tekstova, a njih je mnogo, i svi, kao što vidite, govore suprotno kršćanskom učenju o božanstvenosti Isusa Krista.

1. Kršćanske zablude

1. Jedna od glavnih zabluda koje se kršćani drže i od nje ne odustaju je smatranje Isusa bogom, vjerovanje u Božije utjelovljenje u njemu i sjedinjenje s njim. Ovakvo svoje učenje temelje na navodnim Isusovim riječima: „Ja i Otac smo jedno i tko gleda u mene, gleda u Oca. Ja sam u Ocu i Otac je u meni.”

Odgovor:

a) Ove izjave same po sebi ne znače ništa, jer su date u prenesenom značenju pa ih treba protumačiti, tim prije što se one kose sa nedvosmislenim Isusovim izjavama i priznanjem da je on samo čovjek poslan od Boga i ništa više. Očito je da onaj ko šalje i onaj ko se šalje nisu jedno te isto. Poistovjećivanje ova dva pojma je apsurd i nespojivo sa zdravim razumom. Prema tome, Isus je tijelo, a tijelo je sastavljeni spoj elemenata. Elementi su prije sastavljanja bili rastavljeni i morao ih je neko sastaviti. Za sastavljanje je, dakle, bio potreban sastavljač, a onaj kome je neko potreban, apsolutno nikada ne može biti Bog. Što se tiče utjelovljenja i sjedinjenja oni su nemogući u odnosu na bit Tvorca (neka su uzvišena Njegova imena), Jer, kad bi mu bilo potrebno utjelovljenje u nečem ili nekom, to bi značilo njegov nedostatak, a onaj kome nešto nedostaje, kao što smo već rekli, ne može biti Bog. S druge strane, da se sjedinio s nečim, to bi mu bilo slično, a ono što je slično, nije kao i ono što je isto. Drugim riječima, ono što je stvoreno ne može biti Stvoritelj, (Bog). Očito se ovdje radi samo o jednom vidu poistovjećivanja, i to u pogledu pokornosti, tj. ko se pokorava Isusu pokorava se i Bogu, kako je i sam Isus u tom smislu rekao: „Jer vas sam Otac ljubi, budući  da ste vi mene ljubili.” (Ivan 16,27) Ovo treba shvatiti tako kao kad pošalješ dijete da ti od nekoga nešto donese, a ovaj mu kaže: „Neka ti dođe otac!”, pa dijete kaže: „Ja i otac smo jedno”, ili kad se nekome ko se voli kaže: „Ja i ti smo jedno.”

b) Ukoliko bi se uzelo u obzir samo bukvalno značenje riječi, bez ulaska u njihovo stvarno značenje, onda bi se božanstvenost mogla pripisati i Isusovim učenicima, jer im je on rekao: „Da svi budu jedno, Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao! Ja sam im predao slavu koju si ti meni dao, da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima, a ti u meni. Da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.” (Ivan 17,21-23) Ako bi se ove riječi bukvalno shvatile, onda su Isus i učenici jednaki i ravnopravni. Jesu li prema tome i oni bogovi kao što je on Bog?

2. Druga njihova zabluda je ta što vjeruju da je Isus, zaista, Božiji Sin. Ovo svoje vjerovanje temelje na izrazima „Ljubljeni Sin” i „Jedini Sin”, upotrijebljenim za Isusa na nekim mjestima u Evanđelju.

a) Treba znati da se ovi i slični nazivi za Isusa koriste samo iz počasti i poštovanja prema njemu i ništa više. To se vidi iz njegovih riječi: „Blago mirotvorcima jer će se zvati sinovi Božiji!” (Matej 5,9) Jednom drugom prilikom Isus je svojim učenicima rekao: „Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Matej 5,48) Iz gornjih citata vidimo da je Isus mirotvorce i one koji čvrsto vjeruju nazivao sinovima Božijim. Učinio je to iz počasti prema njima, kao što smo već rekli. U samom Evanđelju se i za Adama kaže da je sin Božiji: Enosov, Setov, Adamov, Božiji. (Luka 3,38) Adam po toj logici, ne samo da je ravnopravan Isusu, da se naziva ovim imenom, nego je i preči, s obzirom da je stvoren i bez oca i bez majke.

b) U Starom zavjetu, u koji i kršćani vjeruju, se kaže za Izraela (Jakova)da je on sin Božiji, prvorođenac: „Tada reci faraonu: Ovako kaže Jahve: Izrael je moj prvorođenac. Tražim od tebe da mi pustiš sina da mi iskaže štovanje. Ako odbiješ da ga pustiš, ja ću ubiti tvoga prvorođenca.” (Izlazak 4,22-23) U Starom zavjetu se i za Davida kaže da je Božiji sin, prvorođenac: „On će me zvati: Oče moj!… A ja ću ga prvorođencem učiniti…” (Psalmi 89,20-28) Stari zavjet i Efrajima naziva Božijim sinom, prvencem: „Jer ja sam otac Izraelu, Efrajim je moj prvenac.” (Jeremija 31,9) Pošto sin prvorođenac može biti samo jedan, a ovaj se naziv koristi za više njih, to se mora shvatiti kao počast i uvažavanje onoga kome se ovaj naziv daje. Na osnovu ovoga može se zaključiti da se pod pojmom „Otac” misli na Boga, a pod pojmom „sin” na dobrog čovjeka. Sam Isus je jednom prilikom obraćajući se svojim učenicima rekao: „Uzlazim svome Ocu i vašem Ocu, svome Bogu i vašem Bogu.” (Ivan 20,17) Zar ovdje sam Isus riječ „Otac” nije protumačio kao „Bog” i poistovijetio sebe sa svojim učenicima. Ako je tako, jesu li onda i učenici kao i on bogovi? Ili je ovaj naziv samo iz počasti prema njima?

3. Treća velika zabluda kršćana je ta što vjeruju da je Isus oduvijek i zauvjek. Ovo svoje vjerovanje temelje na Isusovim riječima: „Zaista, zaista, kažem vam, prije nego što je Abraham bio, Ja Jesam.” (Ivan 8, 58) Odgovor na ovu zabludu: Ovo također, bez objašnjenja ne znači ništa, jer se pod „prije” može podrazumijevati, dušom, tjelom, ili, zajedno i jednim i drugim. Druga i treća mogućnost su apsurd, jer je nemoguće da nešto što nije bilo bude prije nečega što je postojalo. Ako se, pak, pod ovim misli na dušu, onda je Isus u tom pogledu jednak sa svim drugim ljudima, jer su duše svih stvorenja stvorene mnogo ranije nego njihova tijela. Da nije tako on ne bi ni izrekao pomenute riječi. On je, naime, htio reći: 145

„Moja je duša postojala prije Abrahamovog tijela.” U ovakvom razumijevanju njegovih riječi nema ničeg čudnog, jer je to nužnost. Blagoslovljenima je Isus rekao: „Dođite blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta.” (Matej 25,34)

Jer, da njihove duše nisu tada postojale, ne bi im bilo ništa ni pripravljeno. Zar se nečemu što ne postoji nešto pripravlja? Ovaj primjer podsjeća na jedan hadis u kome je naš Poslanik, s.a.w.s., rekao: „Ja sam bio vjerovjesnik dok je Adem bio između duše i tijela.” tj. „Ja sam dušom bio vjerovjesnik dok Ademovo tijelo nije bilo još ni stvoreno.”

4. Četvrta njihova zabluda je što Ivanove riječi na početku njegova evanđelja bukvalno shvataju. U njemu, naime, stoji: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog… i Riječ tijelom postala.” (Ivan 1,1 i 1,14)

Naš odgovor na ovu zabludu:

Riječ „Kun” (Budi!) je Božiji emr pomoću koje sve postaje. Bez nje ne bi bilo ničega što postoji. Pošto kršćani ne prihvataju učenje Kur´ana, navest ćemo im citat iz Starog zavjeta koji ima sličan sadržaj: „Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova.” (Psalmi 33,6)

„I Riječ bijaše od Boga” (Ivan 1,1)

To znači da je riječ oduvijek bila i zauvjek će ostati osobina Boga, jer mu je vječno svojstvo govor. U vezi sa nastavkom gornjeg citata: „I Riječ bijaše Bog”, potrebno je znati da se u njemu implicitno podrazumijeva prvi član genitivne veze (Mudaf), riječ „Gospodar”, sa kojom znači: „I Gospodar riječi bijaše Bog.” U vezi sa daljim tekstom navedenog citata: „I Riječ tijelom postala,” treba reći da se i ovdje implicitno podrazumijeva prvi član genitivne veze, riječ „Eser” (plod, rezultat), tako da sa njom ovaj citat znači: „I plod Riječi tijelom postao.”  

U Starom zavjetu se kaže: „I reče Bog: Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste! I bi tako.” (Post. 1,24)

Riječ je prema tome, Božija, a ne Isusova naredba, što se nedvosmisleno vidi iz riječi: „Neka zemlja izvede…” Ovakav način shvatanja je ispravan i kao takvog ga treba primijeniti i u vezi sa gornjim citatima. Ako bi se gornji citati shvatili u bukvalnom (vanjskom) značenju da je „Riječ”, zaista, Bog i tome dodali dalji tekst „I Riječ tijelom postala”, to bi bilo apsurdno. Bog nije nikome i ničemu sličan i nije mu svojstveno nikakvo nesavršenstvo (tešbih i tenzih). Bukvalnim shvaćanjem da je Bog postao tijelom znači Bogu pripisati promjenu stanja, a sve što se mijenja je postalo i kao takvo ne može biti Bog. Ako bi se „Riječ” poistovijetila sa Bogom i na taj način protumačili navedeni citati, kako to čini Ivan, citat bi glasio: „U početku bijaše Bog, i Bog bijaše kod Boga i Bog bijaše Bog.” To bi bio apsurd i ne bi imalo nikakvog smisla. Još nešto: U ovim citatima, na kraju krajeva, Isus se doslovno nigdje i ne spominje. Odakle im onda takav zaključak!

(Iz knjige „KRŠĆANSTVO, istina o kršćanstvu kroz historiju, vjerovanje, knjige i učenje. 141.-146. str.)

Knjigu možete preuzeti OVDJE