Obaveznost obraćanja na Qur’ān i sunnet

Obavezno je sva pitanja sporenja među muslimanima vraćati Allāhu i Njegovom Poslaniku, sallallāhu ‘alejhi we sellem. Bitno je za muslimana da ovo zna i da ovo primjeni, jer to ukazuje na potpuno pokoravanje Allāhu, bez koje čovjek ne može biti musliman.

Allāh je rekao:

فَإِن تَنَازَعْتُمْ فِي شَيْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى اللّهِ وَالرَّسُولِ إِن كُنتُمْ تُؤْمِنُونَ بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ ذَلِكَ خَيْرٌ وَأَحْسَنُ تَأْوِيلاً

”A ako se u nečemu ne slažete – vratite to Allāhu i Njegovom Poslaniku, ako vjerujete u Allāha i u Sudnji Dan. To je bolje i za vas rješenje ljepše.” [1]

Također, On je rekao:

وَمَا اخْتَلَفْتُمْ فِيهِ مِن شَيْءٍ فَحُكْمُهُ إِلَى اللَّهِ

”Oko čega god se razilazili, treba da presudu dā Allāh.” [2]

Ibnul-Qajjim je rekao:

”Na osnovu ovih ājeta, učenjaci su postigli idžmā’ (složili se) da vraćanje Allāhu znači obraćanje na Njegovu Knjigu, a da vraćanje Allāhovom Poslaniku, sallallāhu ‘alejhi we sellem, znači obraćanje njemu dok je bio živ, a njegovom sunnetu nakon njegove smrti.”

Gornji ājet sure en-Nisā’ je također dokaz da je šerī’at upotpunjen i kompletiran.

Ibnul-Qajjim je ovaj ājet prokomentarisao riječima:

”To obuhvata sve oko čega se vjernici mogu razići u vezi njihove vjere, od najmanjeg do najvećeg, bilo skriveno ili javno. A kada u Allāhovoj Knjizi i sunnetu Njegovog poslanika ne bi postojalo jasne solucije (rješenja) za njihova neslaganja, ili kada oni ne bi bili dovoljni za to, tada nam On ne bi naredio obraćanje njima.”

Šerī’at je sudija, a nije onaj kome se treba suditi; Ovo je njegova snaga i njegova uloga. Ovo znači da šerī’at vlada i prosuđuje da li su riječi i postupci ljudi ispravni ili ne. On sūdi među njima kada su u sukobu i neslaganju. On potvrđuje Istinu (pravdu) i ukida bātil (laž). Ova činjenica je ponekad narušena putem nekih pogrešnih postupaka:

Fanatizam:

Fanatici različitih mezhebā, školā učenja, sūde o Qur’ānu prema onome što njihov imām kaže. Na primjer, Ebul-Hasan el-Karhī, istaknuti hanefijski imām, je rekao:

”Svaki ājet u Qur’ānu koji se razlikuje od razumijevanja našeg mezheba je – ili pogrešno protumačen ili je derogiran, a ovo se također odnosi i na svaki hadīth.”

Demokratija:

Danas, jedan od ružnih primjera ljudskog uzimanja božanskog šerī’ata u njihove ruke je primjer vezan za tzv. demokratiju, uzimanjem ljudskog mišljenja – direktno ili kroz njihove parlamente – o sprovođenju islamskih zakona. Suština ovoga je potčinjavanje primjene Stvoriteljevog šerī’ata volji Njegovih stvorenja ili njegovo izlaganje pūstom izboru, poput svakoga ljudski donešenog ustava ili zakonā. Ovo je čisti i jasni kufr (nevjerstvo).

U objašnjavanju islamske ‘aqīde, imām et-Tahāwī je, u vezi onoga koji sūdi po drugome, mimo Allāhovog sūda, rekao:

”Ako je on mislio da suđenje po onome što je Allāh objavio nije obavezno i da on ima pravo izbora u tome, ili ga je on omalovažio (ponizio), znajući da je to Allāhov sūd, onda je on počinio kufr.”

Svako u ovome ummetu je sklon pogreškama, izuzev Allāhovog poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem. Stoga nam je Allāh naredio da se, kada se u nečemu raziđemo, obratimo Njemu i Njegovom Poslaniku, sallallāhu ‘alejhi we sellem, i da se ne obraćamo mišljenjima, riječima ili zakonima nikoga drugog. Stoga je shvaćeno da u svačijim riječima može postojati greška, izuzev u riječima Allāha i Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem. Ovo također ukazuje da je tvrdnja nekih sekti da su njihovi imāmi nepogriješivi – neosnovana.

Potvrđujući ovaj princip, imām Mālik je rekao:

”Od svačijih riječi se uzima ili odbacuje, izuzev od riječi onoga koji je u ovom kaburu.” [3]

A slične izjave se prenose i od Ebū Hanīfe, Ahmeda, Šāfi’īje i drugih, iako se njihove riječi mogu pomalo razlikovati.

Allāh je rekao:

وَلَوْ كَانَ مِنْ عِندِ غَيْرِ اللّهِ لَوَجَدُواْ فِيهِ اخْتِلاَفًا كَثِيرًا

”Da je on (Qur’ān) od nekog drugog, a ne od Allāha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti” [4]

Obraćanje na Qur’ān i sunnet mora biti učinjeno od strane onih koji su za to kvalifikovani, tj. od strane učenjakā. Allāh je rekao:

فَاسْأَلُواْ أَهْلَ الذِّكْرِ إِن كُنتُمْ لاَ تَعْلَمُونَ

”Pitajte one koji znaju, ako vi ne znate.” [5]

U pogledu pitanja učenjakā i obraćanja njima, mi upozoravamo muslimane na dvije vrste učenjakā:

1) UČENJACI KOJI SU DUBOKO ZAKOPANI ISPOD SVOJIH KNJIGA I KOJI SU IZGUBILI KONTAKT SA SPOLJAŠNJIM SVIJETOM.

Ibnul-Qajjim je rekao:

”Muftija i namjesnik ne mogu pravedno upravljati, osim ako imaju dvije vrste znanja. Prvo je razumijevanje stvarnosti, bivajući potpuno uključen u nju, i bivajući sposoban da izvlači činjenice iz onoga što se desilo koristeći dokaz, indikacije (ukazivanja) i znakove. Drugo je razumijevanje Allāhovih propisa, opisanih u Njegovoj Knjizi ili kroz govor Njegovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, i razumijevanje kako da ih primjeni na stvarnost.”

Također, Ebū Batah el-Akberī je rekao:

”Imām Ahmed je rekao: ‘Nije prihvatljivo za čovjeka da sebe postavi kao muftiju, osim ako ima pet karakteristika (osobina). Prvo, on mora imati nijjet (namjeru). Ako on ne bude imao nijjet, neće biti svjetla u njemu niti u njegovim riječima. Drugo, on mora imati znanje, toleranciju, dostojanstvenost i mirnoću. Treće, on mora biti siguran u svoj govor i svoje znanje. Četvrto, on mora biti neovistan (finansijski), da ne bi bio iskorišten od strane ljudi. Peto, on mora poznavati ljude.’ ”

Ibnul-Qajjim je rekao:

”Poznavanje ljudi je velika osobina koji bi svaki muftija i upravitelj (namjesnik) trebao imati. Oni bi trebali biti uključeni sa narodom, dobro poznavati naređivanje dobra i odvraćanje od zla, a onda primjenjivati jedno i drugo. U suprotnom, oni će učiniti više štete nego dobra. Ako oni nisu znani u pogledu ljudi (ne znaju narod), oni mogu zamijeniti dhālima za madhlūma i pravednog za griješnika (zločinca), i obratno. Ako oni ne poznaju narod, njegove prilike i njegove navike, oni neće biti u stanju da razlikuju između dobrog i lošeg. Oni moraju veoma dobro poznavati ljudske lukavosti (prepredenosti), obmane, prevare (varanja), običaje (navike) i tradicije. Fetwa je stvar koja sa mijenja zavisno od vremena, mjesta, običaja (navika) i tradicijā, i to je sve od Allāhove vjere.”

2) UČENJACI KOJI SU PRODALI SEBE ZA DUNJALUČKE KORISTI.

Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alehjhi we sellem, je rekao:

”Žudnja za novcem i dunjalučkim ukrasima će upropastiti čovjekovu vjeru, žešće nego što par gladnih vukova može nanijeti štete stadu ovaca, ako bi bili ostavljeni nasamo sa njima.” (Dārimī)

Ibnul-Qajjim je rekao:

”Kada ljudi od znanja daju prednost ovom dunjalučkom životu i zavole ga, oni će definitivno u svojim fetwama, presudama, riječima i djelima reći ono što nije istina o Allāhu.”

Ovo je zbog činjenice da Allāhove presude nisu uvijek u saglasnosti sa strastima (prohtjevima) ljudi, naročito ljudi koji su na pozicijama moći i onih koji slijede sumnjive puteve. Njihove potrebe su uvijek ispunjene u neslaganju sa Istinom. Ako učenjaci i upravitelji imaju naklonost ka moći (vlasti) i slijede sumnjive puteve, oni će svoj put naći jedino korištenjem onoga što se suprotstavlja istini.

Čuvajte se ove dvije vrste učenjakā. Onih koji su izgubili kontakt sa stvarnošću i onih koji daju prednost dunjalučkim stvarima, posebno u vezi džihāda, naređivanja dobra i odvraćanja od zla i svega što se tiče tiranskih vladarā. Ibn Tejmijje je opisao obje vrste ovih učenjake riječima:

”Obaveza je, u pogledu džihāda, uzeti u obzir mišljenje pobožnih ljudi, koji imaju iskustva u stvarnom životu, a ne ljudi koji vole dunjaluk i čiji pogledi na vjeru nisu dubinski. Njihova mišljenja i mišljenja onih učenjaka, kojima nedostaje kontakta sa stvarnošću i životom – ne bi trebala biti uzeta.”


[1] sūra en-Nisā’, 59. ājet

[2] sūra eš-Šūra, 10. ājet

[3] Imām Mālik je, govoreći ovo, bio u džamiji Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, u Medīni, i ovim je mislio da se samo riječi Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem (onoga koji je u ovom kaburu) uzimaju bez pogovora (napomena prevodioca)

[4] sūra en-Nisā’, 82. ājet

[5] sūra en-Nahl, 43. ājet