PITANJE:
Esselamu alejkum ahi. Brat pita:
Je li mi halal da markerom u mushafu bilježim ajete koji mi trebaju? Neka braća koja su učila u Kairu kažu da šejhovi sa talibima to stalno praktikuju ali mi je jedan daija odavde reko da je haram i to žestoko.
Ja sam to već vrijeme činio pa ne znam da li da prestanem, pokajem se ili…

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Sve fetwe i mišljenja o ovom i sličnom pitanju predmet su idžtihada ljudi.

Ono u čemu se svi moramo slagati jeste da je Kur’an nestvoreni Allahov Govor i da, kao takav, zaslužuje uvažavanje i poštovanje.
Sve što se suprotstavlja tome, svaki postupak kojim se ispoljava nespoštovanje, vrijeđanje ili omalovažavanje Allahovog Govora je zabranjen, pa nešto od toga može biti grijeh a nešto kufr (nevjerstvo).

Međutim, pri tome se mora imati u vidu da se ljudi itekako mogu razići u tome da li neko djelo predstavlja omalovažavanje Allahovog Govora ili ne.

Ovo me podsjetilo na rasprave oko proizvoda firme “Nike” te njihovog zaštitnog znaka koga su uzeli od simbola antičkog “božanstva pobjede” iz grčke mitologije.
Pa kad je u pitanju njihovo (“‘Nike”) stavljanje na jedan model patika znaka koji zaista liči na Allahovo ime, čućete da je nošenje tih patika haram (i jeste) jer se na njima omalovažava Allahovo ime stavljanjem njega na stopala. Međutim, kad se govori o nošenju ostalih modela patika te firme, čućete da je i to haram jer se na njima veliča “božanstvo” mimo Allaha.
Čovjek se onda zapita: kako da jedno te isto djelo ima različit propis? Kako je nekad stavljanje nečijeg imena “na noge” znak omalovažavanja, a nekada znak veličanja?
Tj. zar znak tog “božanstva” ne gazimo i ne ponižavamo kad nam je na nogama?

Moja poenta prethodnim je da naglasim da se ljudi ne slažu uvijek u shvatanju da li neko djelo predstavlja omalovažavanje i da li neko djelo predstavlja veličanje ili ne.

Ponoviću da se svi slažemo da se Kur’an mora poštovati i uvažavati, ali se oko nekih djela ni učenjaci neće složiti da li narušavaju to uvažavanje.

Neki učenjaci smatraju pokuđenim da se na sto (ili drugu površinu) stavi slog knjiga, jedna na drugu, a da je među njima mushaf koji nije na samom vrhu.
Dakle, po njima je mekruh preko mushafa (na njega) staviti bilo koju knjigu, makar bila o akidi islama.

Neki smatraju da je zabranjeno Kur’an koristiti kao “podlogu” da bi se na papiru nešto zapisalo.
Naime, svako od nas se nađe u prilici da nešto u žurbi želi zapisati, uzme papir i olovku a treba mu čvrsta podloga, pa je po ovima zabranjeno staviti papir na mushaf da bi na papiru nešto pisao.

Neki brane da se mushaf (koji je na “klupici” ili “stočiću”) uzme za sutru (pregradu) i da se prema njemu klanja.
U tome vide omalovažavanje Kur’ana jer se time mushaf poistovjećuje sa zidom, štapom i sličnim predmetima.

Neki brane da se mushaf drži u lijevoj šaci pa makar to čovjek činio samo zato što desnim kažiprstom želi “vući” po redovima i sebi olakšati učenje.
Po njima se mushaf treba držati u desnoj pa makar pokazivao i pratio prstom lijeve ruke.

Neki spuštanje mushafa na pod smatraju vidom omalovažavanja, ma koliko pod bio čist (npr. tepih u džamiji) i makar ga učač spustio samo da bi učinio sedždu tilaweta i opet ga uzeo.

Neko sličnim (spornim) smatra i spuštanje ili odlaganje mushafa na površinu kreveta (ondje gdje se zadnjicom sjeda), kao i podizanje nogu (stopala) na stočić na kome je, između svega ostalog, mushaf.

Nema sumnje da je, sve i ako se neće svi složiti da je sve spomenuto haram, ipak bolje biti oprezan i prema mushafu u kome je Allahov Govor ispoljiti maksimalno ovažavanje, ali ne moramo svakoga ko bi učinio nešto od spomenutog napadati već posavjetovati ali i tada imajući u vidu da sve spomenuto nisu kategorično i tekstom zabranjene stvari.

Primjetno je da u svim spomenutim djelima (koja su sumnjiva, pokuđena ili zabranjena) nema nikakve koristi da se čine i lahko ih je napustiti i ispoljiti respekt prema Kur’anu.
Ali u slučaju iz postavljenog pitanja postoji izvjesna korist da se tako učini.
Hoću reći, niko nema (posebno ne vjerske) koristi da mushaf upotrebljava kao podlogu za pisanje, niti da ga stavi na dno sloga knjiga, niti da ga spušta na pod.

Međutim, u spornom djelu bilježenja, podvlačenja, obilježavanja, zapisivanja… nečega u mushafu zaista neko ima vid olakšanja i pomoći u tako važnom i velikom djelu kakvo je učenje i memorisanje Allahove Knjige.

Ne kažem da se to treba baš bezrezervno uzeti sa lahkoćom i svakome bezuvjetno dopustiti i time otvoriti vrata drugim (možda jasnijim) djelima nepoštovanja mushafa, ali vas želim podsjetiti da nije papir ono što je sveto kada je u pitanju Kur’an, već je svet Allahov Govor.

Oni koji daju savjete na putu hifdha, između ostalih savjeta, preporučuju i to da je učinkovito da oni koji mnogo vremena provode u autu (vozači kamiona, taksisti i sl.) uzmu stranicu mushafa i okače je (o retrovizor, recimo) i konstantno dok voze gledaju i ponavljaju.

Dakle, itekako je u ovom djelu bitan nijjet.
Onaj ko bi mushaf pocijepao sa namjerom da ga uništi, da mu našteti, svakako je nevjernik.
Međutim, onaj ko bi iz njega izvukao stranicu po stranicu da bi ih na spomenuti način u autu učio (još je opravdaniji ako to uzima iz nekog primjerka mushafa kome je povez već popustio i stranice se polahko odvajaju) ne samo da nije počinio nevjerstvo, već nije učinio ni grijeh.

Važnost nijjeta u ovim djelima vidimo i u primjeru spaljivanja mushafa, pa makar i jedne njegove stranice.
Onaj ko bi to spalio želeći da mushaf omalovaži svakako je nevjernik.
Međutim, poznato je da ako zaista želimo da “uklonimo” nešto od mushafa, recimo da ga je zahvatila memla (buđ) ili je njegove djelove prekrila farba, neka boja i sl., da je to dozvoljeno učiniti tako što ćemo ga zapaliti a ne baciti na smetlište.

Ovdje se trebamo prisjetiti da ni Ka’ba kao građevina (njen kamen i ostalo) nije sveta, već je sveto mjesto na kome je sazidana.
Upravo su se prije dolaska Objave, u poznatom događaju obnove Ka’be mušrici Mekke danima ustručavali da počnu sa njenim rušenjem bojeći se da je to bogohulništvo, što je greška. Sveto je mjesto na kome je Ka’ba a ona se vremenom obrušava, ruši i obnavlja, iznova zida.
Pa je i tu bitan nijjet: onaj ko bi Ka’bu srušio da bi je omalovažio je nevjernik, a onaj ko bi je srušio kada je oronula da bi je još jaču i čvršću sagladio nema ni grijeha.

Na kraju, moje skromno mišljenje jeste da u zapisivanju nečega u mushaf, posebno u podvlačenju sa ciljem učenja i boljeg pamćenja (upozoravanja sebe na mjesta teža za memorizaciju) nema ničega lošeg i da to nije nikakav vid omalovažavanja Allahovog Govora već da je to upravo trud na putu njegovog očuvanja i veličanja.

Na kraju, možda je lijepo i opreznije ono što se želi zapisati ili podvući, umjesto markerom učiniti običnom (grafitnom) olovkom ili hemijskom olovkom čiji se trag može brisati.
Na taj način je to vidljivo sve dok se to ne savlada i prevaziđe, a nakon toga se može i ukloniti.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.