PITANJE:
Eselamu alejkum.
Jel dozvoljeno odgovorit zalbom preko advokata na tuzbu koju je podigao musrik protiv brata u islamu?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Čovjek u odnosu na parnicu koja se dešava pred tagutom može biti u TRI stanja, od kojih je samo jedan jasni veliki širk, a ostala dva nisu.
Prvo stanje koje je veliki širk jeste iniciranje tehakuma, dakle pokretanje parnice tužbom ili žalbom.
Drugo stanje je svjedočenje.
Treće je odbrana (branjenje).

Kako je jasno da je uzrok nevjerstva ovog djela u željenju nevjerničkog suda i traženju njega, samo je prvo stanje jasni veliki širk jer u samom postupku pokretanja parnice (tužbom ili žalbom) postoji to traženje, željenje suda taguta.
U stanju drugog i trećeg, onoga ko svjedoči i onoga ko se brani nema jasne želje ni traženja presude taguta, pa to stanje ne izvodi iz vjere samo po sebi.
Da, nekada svjedok ili onaj koji se brani u sebi žele presudu, ili poštuju taj sud, ili vole taj zakon, to je druga stvar, oni su tada svakako mušrici, ali kažem da u samom svjedočenju i samom branjenju nema uzroka nevjerstva.

Svakako, kada kažem da svjedočenje i branjenje nemaju uzroke kufra, time mislim na NEpozivanje na njihovo zakonodavstvo, njihove zakone i sl., već na iznošenje činjenica.
Naime, prilikom svjedočenja je teže upasti u to opasno stanje, ali prilikom odbrane pred sudom može se desiti da se čovjek brani pozivanjem na njihovo zakonodavstvo, spominjanjem članova njihovih zakona, što bi bilo veliki širk branjenja (služenja) njihovim zakonom koji se mora odbaciti, prezreti, u njega kufr učiniti da bi čovjek bio musliman.

Naravno, govorim o stanju suđenja za stvari mimo dugih zatvorskih kazni, za koje neki učenjaci smatraju da spadaju u prisilu, pa tada (iako je branjenje njihovim zakonima, a što najčešće biva unajmljivanjem advokata), to ne izvodi iz vjere, jer je Allah opravdao prisiljenog.

Znači, kažem da u stvarima ispod duge zatvorske kazne čovjek sebe ne može smatrati ni prisiljenim, pa da se brani (ili da ga advokat brani) pozivanjem na njihov zakon, već je stanje koje nije veliki širk – stanje odbrane činjenicama, kao što je stanje onoga koja optužuju da je prije tri dana ubio nekoga u gradu, a on ima dokaz da je tada bio van zemlje. Njegovo svjedočenje nije pozivanje na njihov zakon, već prosto spominjanje činjenice da on tada uopšte nije bio u zemlji, davanje njima pasoša na uvid čime će to dokazati, i sl. Takav način odbrane nije veliki širk jer ne sadrži nijedan uzrok širka: ni djelom, ni jasno ispoljenom željom za njihovom presudom (što postoji kod pokretača parnice).

Dakle, pokretanje parnice je veliki širk, a svjedočenje i odbrana (ne pozivajući se na njihov zakon) to nisu.

Tačno je i da stanja onog ko svjedoči i onog ko se brani pred sudom taguta nisu ista.
Onaj ko se dolaskom pred njih odrekne njih i njihovih zakona i naglasi da svjedoči ili se brani samo da bi se odbranio od njihovog zuluma je bolji od onoga ko se ne odrekne već samo iznese ono što ima i ode. Drugi može biti griješan, ali ne i mušrik.
Onaj ko ne ode dobrovoljno pred njih već ga oni odvedu pred sud može biti bolji od onog ko se redovno odazove na poziv. Drugi može biti griješan, ali ne i mušrik.
Prije nego zapjene na ove moje riječi, neka se oni koji požuruju prisjete da je Ibrahim, ‘alejhis-selam, SAČEKAO da mu sude za lomljenje kipova, nije se krio ni bježao, a da su se ashabi dva puta odazvali na poziv Ashame en-Nedžašija da se pred njim spore sa mušricima Qurejša.
Oba stanja su bila pravo suđenje toga vakta: Ibrahimu da ga bace u vatru, a ashabima da li da ih ostave u Abesiniji ili ih predaju Qurejšijama.

Dakle, svjedok i onaj ko se brani nisu mušrici samim tim djelom (osim ako uz to urade nešto drugo što predstavlja veliki širk ili kufr).

A žalba je ustvari vid pokretanja nove parnice zbog nezadovoljstva prvom presudom, pokretanje novog sudskog procesa ili iniciranje nastavka istog procesa radi donošenja nove presude u njemu. Sve to je jasno TRAŽENJE suda taguta i veliki širk, pri čemu može biti opravdan samo onaj ko je prisiljen, i to po mišljenju onih učenjaka koji dugu zatvorsku kaznu smatraju stanjem ikraha (prisile).

U svom pitanju kažeš: “Da li je dozvoljeno odgovoriti žalbom preko advokata na tužbu”.
Ako to nije pokretanje nove parnice niti prigovor na presudu traženjem nove, drukčije presude, to onda i nije žalba već vid odbrane u (protiv muslimana pokrenutoj) parnici (procesu).
Ako je takav slučaj, ako se pisanjem tog “papira” brat musliman samo brani od optužbe, onda mu to nije širk (ne znam detalje niti bih smio ulaziti u to da li je grijeh ili nije).
Međutim, znajući praksu advokata da sve vrte oko zakona i članova, bojati se je da će on nešto od toga spominjati u toj odbrani, pa je zato možda najbolje da musliman traži savjet od advokata kako da sastavi tekst te odbrane i da ga nakon savjeta, sam napiše, da bi bio siguran da ga, u njegovo ime, advokat neće braniti tagutom (njihovim zakonom).
Sve ovo AKO je to što piše vid odbrane, a ne pokretanje žalbom povod procesa ili pokretanje, izazivanje nastavka nakon već izrečene presude, traženjem nove (tada bi to bio tehakum pred tagutom, koji je veliki širk).

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.