O ZABRANI IZAZIVANJA TURAKA I ABESINACA

PITANJE:
Es-Selamu ’alejkum we rahmetullahi we berekatuhu, akhi.
Možeš li mi reći postoji li hadis da mi ne smijemo napadati, tj. otpoceti borbu prvi sa Turcima i Etiopljanima i, ako postoji, da li je hadis ispravan?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus selam we rahmetullahi we berekatuh.

Taj hadith bilježe imami Ebu Dawud (hadith br. 4302), en-Nesa’i (hadith br. 3176), el-Bejheqi (hadith br. 19068), kao i et-Taberani u “El-Mu’džemul-Kebiru“ (hadith br. 10389) od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, kao i pod brojem 882 od Mu’awije ibn Ebi Sufjana, radijallahu ‘anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao:
“Ostavite (na miru) Abesince sve dok oni vas ostavljaju (na miru) i ostavite Turke (na miru) sve dok oni vas ostavljaju (na miru)“.
Ovaj hadith je većina ocjenjivača haditha ocijenila hasenom (dobrim i prihvatljivim).

U vezi Turaka se, također, u dva sahiha (el-Bukhari, hadith br. 2928 i Muslim, hadith br. 2912) spominje i sljedeći hadith: Od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao:
“Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se ne budete borili protiv Turaka, ljudi sa malim očima i crvenim licima, ravnim nosevima i licima kao da su im prekrivena štitovima od kože.“

Dakle, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je u hasen hadithu zabranio izazivanje Abesinaca i Turaka, a u sahih hadithu je rekao (predskazao) da će se muslimani ipak boriti protiv Turaka koje je opisao kao ljude crvenih, debelih, ravnih, okruglih lica sa malim očima.

Ebu Dawud je poglavlje u kome je spomenuo ovaj hadith (hadith zabrane izazivanja njih) naslovio: “باب: في النهي عن تهييج الترك والحبشة Poglavlje o zabrani izazivanja (provociranja) Turaka i Abesinaca.”

Međutim, nema sumnje da narod na koji se cilja (misli) pod ovim spomenutim Turcima nisu oni koji su danas opšte poznati Turci u Turskoj i van nje, jer se u ovim hadithima cilja na ljude sa spomenutim opisom, a koji su tada živjeli istočno od Arapskog poluostrva.
Dakle, tadašnji Turci nisu današnji Turci, i to je jasno iz sljedećeg:

Prvo: Tadašnji Turci su bili i genom (pripadnošću), geografskim porijeklom, pa i spoljašnjošću, izgledom (najprije fizionomijom lica) bliži Tatarima, Mongolima negoli tadašnjim stanovnicima Male Azije (gdje Turci danas uglavnom žive).

Drugo: Sam Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je “te neke“ Turke, koje je muslimanima naredio da ostave na miru (sve dok ih oni prvi ne napadnu) opisao opisom koji nimalo ne odgovara opisom današnjih Turaka.

Treće: Iz riječi učenjaka se razumije da se hadithima cilja na te nekadašnje Turke. To su i učenjaci haditha koji su komentarisali ovaj hadith (o zabrani provociranja njih), a i historičari koji su tadašnje Tatare svrstavali u Turke, kako ćemo vidjeti.

Četvrto: Tadašnji Turci su bili mrzitelji islama koji se njemu nisu ni pripisivali niti ga voljeli, a današnji Turci se ipak pripisuju islamu, vole ga i poštuju. Ovime ne poričem da su oni u ogromnoj većini mušrici, da njima vlada demokratija, da je njihov dar darul-kufri wel-harb i da se protiv njih treba boriti onda kad se stvore uslovi za to, ali objašnjavam da to nisu Turci opisani u hadithima Resulullaha, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Dakle, nakon spomenutog, jasno je da je zabrana i predskazanje iz haditha ne odnose na današnje Turke. Oboje se odnose na tadašnje Turke (koji su opisani kakvi su bili), i zabrana provociranja njih, a i predskazanje da će se muslimani u budućnosti (nakon objave Kur’ana) boriti protiv njih.

Što se tiče zabrane otpočinjanja borbe protiv njih, neki od učenjaka su rekli da je to takhsis (ograničavanje) tekstova koji ukazuju na borbu protiv nevjernika općenito, te da je to zbog njihovih velikih potencijala i snage i zbog njihove žestoke mržnje prema muslimanima. (”Šerh Sunen Ebi Dawud” od ’Abdul-Muhsin el-’Abbada, 25/65)

Es-Sindi, rahimehullah, je rekao:
”Tj. ostavite Abesince i Turke sve dok oni vas ostavljaju (na miru), a to je zato što je abesinska zemlja krševita, a između njih i muslimana su pustoš i morā, pa on nije obavezao muslimane da uđu u njihove dārove zbog velikog umora i truda (tj. koji je potreban da bi se do njihove zemlje stiglo i njome išlo i borilo). A što se tiče Turaka, njihova bijeda je žestoka, a zemlja im je hladna, a Arapi, koji su bili vojnici islama, bili su iz vrućih zemalja, pa ih on nije obavezao da uđu u njihove zemlje, ali kada oni uđu u zemlju islama, ne dao Allah, nije dozvoljeno ostaviti borbu (protiv njih), kao što na to ukazuju riječi ’…dok vas oni ostavljaju (na miru)’.”

Hafidh Ibn Kethir, rahimehullah, je rekao:
”A ove godine (godine šest stotina četrdeset i treće) bila je velika bitka između khalifine vojske i Tatara, Allah ih prokleo, pa su ih muslimani razbili velikom silom i razdvojili njihovo jedinstvo, pa ih nisu pratili ni slijedili iz straha od njihove varke, i postupajući po njegovim riječima, sallallahu ’alejhi we sellem: ’Ostavite Turke (na miru) dok vas ostavljaju (na miru)’.” (”El-Bidajetu wen-Nihaje”, 13/196)

Dakle, hafidh Ibn Kethir je nepraćenje (nejurenje) odbjeglih Tatara (nakon bitke) naveo kao postupanje po hadithu o zabrani izazivanja Turaka. Tj., poistovjetio je Tatare sa Turcima, što je još jedan dokaz da se (ako su Tatari = Turci) sve vrijeme ne govori o današnjim Turcima niti se taj propis i zabrana odnose na njih.

Kako su neki učenjaci rekli, ova zabrana izazivanja Turaka i Abesinaca i otpočinjanja borbe protiv njih je od savršenstva njegove, sallallahu ’alejhi we sellem, brige i milosti prema svom ummetu, ostvarenje ajeta: ”Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što zapadate u nepriliku, brižan je prema vama, a prema vjernicima je blag i milostiv.” (sura et-Tewbe, 128. ajet)

Dakle, propis zabrane otpočinjanja borbe sa Turcima i Abesincima iz spomenutog haditha se odnosi na tadašnje muslimane (tj. njima je to bilo zabranjeno), jer se tiče tadašnjih Turaka, njihovog opisa i izgleda, gena i porijekla, mjesta i stanja njihovih dijāra (predjela i zemlje, koji su bili na istoku i hladni kako je objašnjeno), a od čega se skoro ništa ne odnosi na današnje Turke.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.