PITANJE:
Es-Selamu ‘alejkum we rahmetullahi we berekatuh!
Često mi se desi da pogriješim dok učim Fatihu u namazu, pa neki tešdid zaboravim, ili neki harf izgovorim kao drugi (س-ص، د-ض، ت-ط…) itd. Zna se desiti i da pri učenju Fatihe, zikrova i na tešehhudu zbog suhoće u ustima i sl. izostavim čak i ر i م, pa često patim od weswesa i obustavim namaz totalno pa počnem ispočetka i tako par puta. Kako da ispravim grešku u Fatihi, da li da ponovim ajet ili Fatihu ispočetka, i što se zikrova i tešehhuda tiče, da li njihovo ponavljanje (i Fatihe) kvari namaz? Allah te nagradio na odvojenom vremenu i radu za ovu vjeru!

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Šejtan prilazi čovjeku na raznorazne načine.
Nakon što je molio Allaha, a Allah mu, čak i tako nepokornom, dovu uslišio:
قَالَ أَنظِرْنِي إِلَىٰ يَوْمِ يُبْعَثُونَ ‎ قَالَ إِنَّكَ مِنَ الْمُنظَرِينَ
“Reče (zamoli Iblis): ’Daj mi vremena do njihovog proživljenja’. Reče (Allah na to): ’Zaista ti se daje vremena’.” (sura el-A’raf, 14. i 15. ajet)
Nakon toga je on (Iblis) obećao:
لَأَقْعُدَنَّ لَهُمْ صِرَاطَكَ الْمُسْتَقِيمَ ‎﴿١٦﴾‏ ثُمَّ لَآتِيَنَّهُم مِّن بَيْنِ أَيْدِيهِمْ وَمِنْ خَلْفِهِمْ وَعَنْ أَيْمَانِهِمْ وَعَن شَمَائِلِهِمْ…
”…kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti…” (sura el-A’raf, 16. i 17. ajet)

Dakle, šejtan se zakleo da će ljudima prilaziti i na svaki mogući način ih od Allahovog puta i pokornosti Njemu odvraćati.
Kako su učenjaci objasnili, šejtan odvrati od samog imana onoga koga može, ubacujući mu nejasnoće i sumnje, pa uzrokuje da on sumnja i napokon zanegira, porekne Allaha ili božansko porijeklo Kur’ana ili vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu ’alejhi we sellem.
Onoga koga ne može odvući u kufr (da zanegira Allaha, Kur’an, Poslanika), on pokuša odvratiti od tewhida, ubacujući mu mnogobožačke ideje i odvuče ga u širk, pa takav vjeruje u Allaha, Kur’an i Poslanika, ali čini širk Allahu.
Onoga koga ne može odvratiti od imana i tewhida, on pokuša odvratiti od sunneta, pa mu bid’at (novotariju) prikaže lijepim i korisnim, sve dok u vjeru ne uvede ono što nije od nje, ili dok ne slijedi već uvedene stvari, pa se muči i trudi u uzaludnom, odbačenom ’ibadetu kojim ne slijedi najboljeg čovjeka, sallallahu ’alejhi we sellem.
Onoga koga ne može odvratiti od imana, tewhida i sunneta, šejtan pokuša odvratiti od činjenja dobrih dijela ili, još prije, uljepša mu činjenje zabranjenih stvari, pa čovjek muwehhid počini neki od harama, od velikih grijeha.
Onoga koga ne može pozvati u činjenje velikih grijeha, šejtan se trudi uvući u činjenje malih grijeha ili u zapostavljanje dobrih djela, ili mu otežava njegovo činjenje ’ibadeta koji već čini.

Dakle, kad muwehhida već ne može odvesti u kufr (sumnju ili poricanje), širk (činjenje ’ibadeta nekom drugom) ni bid’at (činjenje ’ibadeta na nepropisan i nepriznat način), kada ovaj čini ’ibadet samo Allahu, šejtan pokušava odvratiti od tog ’ibadeta ili mu ga pokušava otežati.
Odvraća ga od ’ibadeta time što djeluje na njega da zapostavlja klanjanje sunneta, post dana koje je sunnet postiti, davanje sadake mimo obavezne (zekata) i sl.
Otežava mu činjenje ’ibadeta time što mu ubacuje šubhe i vesvese u namazu, time što mu pokušava okrnjiti vrijednost posta tjerajući ga na stvari koje ne kvare post ali umanjuju nagradu za njega, itd.
Tu je i šejtanovo uznemiravanje vjernika i van namaza, dodirom, došaptavanjem, uznemiravanjem svake vrste, nekada izazivanjem bola u tijelu, nekada prouzrokovanjem nesanice, nekada donošenjem zlih misli, nekada izazivanjem priviđenja, depresije, uzneimirenosti, straha, nervoze i svega što znamo kao posljedice džinskog djelovanja.

Istina, ovo posljednje (ometanje u namazu, postu i džinsko uznemiravanje) se nekada dešava i onima koje je šejtan već zaveo i koji su posrnuli na prethodnim, važnijim testovima, pa tako džinni uznemiravaju i onoga ko poriče Sudnji dan, i onoga koji čini ’ibadet nekome mimo Allaha, kao i neklanjača, i klanjača koji čini širk, i novotara,… Mnoge od njih spopadaju džinni i nakon što su ih odvukli u kufr, širk ili bid’at. Međutim, evidentno je da je to (ometanje u ’ibadetima i džinsko uznemiravanje van njih) posljednje šejtanovo oružje u borbi protiv muwehhida, koji mu je odolio u svemu prethodnom!

Zato se čovjek mora čuvati toga, da bi odbijanjem šejtanskih vesvesa šejtana dodatno oslabio i sasvim ga onemogućio da mu prilazi na tom i važnijim poljima.
Štaviše, odbacujući šejtanske vesvese čovjek sebi olakšava ’ibadet koji mu šejtan želi predstaviti teškim, ne bi li on odustao.
Vidio sam čovjeka koga je šejtan zaposlio da baca pune pregršti vode na svoje teme (glavu), da bi ”bio siguran” da je dobro portao po glavi pri uzimanju abdesta.
Vidio sam ljude koji uzimaju abdest po 15, 20 minuta.
Znam insana koji bi izgubio abdest na virt-namazu, pa bi ”iz opreznosti” iznova klanjao sve sunnete i fard jacije.
Znam čovjeka koji se počeo kupati prije džume (u mesdžidu u danima i’tikafa) i jedva da je stigao završiti kupanje i stići na drugi rek’at džume-namaza (kupao se od prije khutbe do pred kraj namaza, preko 40 minuta).

Sve ovo pišem da se shvati štetnost šejtanskog djelovanja i otežavanja insanu njegovog ’ibadeta. Pa zar da muwehhid dozvoli da šejtan na njemu ispunjava svoju zakletvu da će ljude odvraćati, prilazeći im sa svih strana?
Moraš se boriti i izboriti sa time.
Najprije ćeš sebi olakšati time što ćeš razvrstati šta jeste greška, a šta nije.
Nakon toga, razvrstati koja stvar (iako jeste greška) kvari čitav namaz, koja kvari rek’at, a koja samo umanjuje vrijednost namaza i ne kvari ga.
Nakon toga, biti koncentrisan i siguran da si određeni propust počinio i znati kako da u tom slučaju postupiš.
Pa ako u namazu shvatiš i budeš siguran da nemaš abdest, svakako da moraš prestati, te uzeti abdest i iznova početi.
Ali, ako se kolebaš da li upravo klanjaš drugi ili treći rek’at, nečeš prekidati namaz već trebaš računati da klanjaš onaj niži, manji (drugi rek’at) i tako nastaviti klanjati.
Ako ti se učini da neki harf nisi dobro izgovorio, nastavi klanjati kao da se ništa nije desilo, jer sve ukazuje da šejtan čini da ti se pričinjava i ono što nije.
A ako si siguran da si pogrešno izgovorio, hvala Allahu pa umiješ prepoznati grešku i znaš kako se treba proučiti. U tom slučaju se vrati i iznova prouči samo taj dio ajeta (par riječi prije pogrešno izgovorene riječi) ili iznova prouči čitav ajet i to je to. Nikako i nipošto ne prekidaj namaz samo zato jer si neki harf ili čitavu riječ pogrešno izgovorio. Usred učenja tu riječ izgovoriš iznova (ispraviš grešku) i samo nastaviš.

To ispravljanje svoje greške u učenju je, također, postupak koji ne zahtijeva nikakvo ”iskupljenje” u namazu, tj. ne trebaš činiti sehvi-sedždu na kraju namaza.
Jedne prilike sam, odavno, klanjao za jednim polupismenim hodžom koji je usred učenja zastao (zaboravio sljedeći ajet), neko ga iz saffa podsjetio, a on (hodža) je samo zato na kraju namaza učinio sehvi-sedždu i cio džemat za njim, što je neznanje.
Sehvi sedžda se čini kada se nešto u namazu (od radnji, a ne ajeta), u zaboravu (sehw) doda ili oduzme.

Dakle, ispravi grešku u učenju i samo nastavi.
Ne kažem da sve te greške nimalo nisu bitne; to griješenje, posebno ako ga ima puno, mora da te motiviše da se boriš da u namazu budeš skrušeniji, koncentrisaniji, da tvoja memorizacija bude bolja, ali ipak te greške nikako ne kvare namaz, sve dok se ispravljaju.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.