PITANJE:
Es selamu alejk. Informativno pitanje, kako je kad neko hoce da obavi hadz ili umru? Klanjati sa dzemaatom iako je imam kafir ili kako?
Allah subhanehu we teala te nagradio.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Akhi, bilo na hadždžu ili negdje drugo, haram je klanjati za imamom kafirom. Postoji idžma’ (saglasnost) islamskih učenjaka da je takav namaz batil (neispravan i neprihvatljiv) i da se mora obnoviti.

Ono što bi čovjek muwehhid u stanju hadždža i ‘umre danas trebao učiniti je sljedeće:

PRVO:
Učiniti sve što može da klanja sa par muslimana u džematu, odvojen od mušrika.

DRUGO:
Ako nema sa kim klanjati, ili ima sa kim ali se boji da će biti primjećen, a poznato je da su tamo strogi prema onima koji tekfire saudijsku vlast i imame, onda treba klanjati sam.
Sluge taguta će tako misliti da on klanja nafilu i neće mu nauditi.

TREĆE:
Jedino ako ni to nije izvodljivo, recimo da se jednostavno našao usred gomile ljudi, npr. u tawafu blizu Ka’be, nije se stigao skloniti niti odglumiti da ide u WC ili da uzme abdest (pa da se tamo sakrije i namjerno zadrži dok oni završe njihov namaz), ako baš ne može da se skoni i ako smatra da mu nije bezbjedno ako ne klanja (ako smatra da je rizično da tu stoji ili da sjedne dok oni klanjaju), klanjaće sa njima, za imamom mušrikom, ali to neće nanijjetiti kao suštinski namaz već će se samo “savijati” i glumiti te pokrete.
Naravno, taj će namaz smatrati neispravnim i neprihvatljivim i ponoviće ga čim stigne.

ZAKLJUČAK:
Dakle, muwehhid nikako nije opravdan da ustrajava u klanjanju namaza za imamom mušrikom/kafirom.

Naime, pouzdano znam da muwehhidi (bilo da su studenti, hadždžije ili mu’temiri) često klanjaju namaze za imamima koje tekfire u dva scenarija (na dva načina):

A) neki ustrajno i redovno klanjaju za imamom kafirom smatrajući taj namaz batilom (neispravnim) i taj namaz kasnije obnove (naklanjaju).

B) drugi ustrajno i redovno klanjaju za imamom kafirom sa nijjetom “neslijeđenja”, tj. uopšte ne zanijjete slijeđenje imama u ruknovima namaza i njegovim kretnjama i svoj namaz smatraju individualnim (pojedinačnim), ne smatraju da su uopšte klanjali u džematu, pa takve namaze čak ni ne obnavljaju jer ih smatraju ispravnim. Dakle, smatraju da su klanjali zasebno iako su se toliko ponizili da su se na kijamu, ruku’u, sedždi, sjedenju,… morali zadržavati upravo i samo onoliko koliko se imam (za kojim “nisu klanjali”) zadržao (nikako nisu smjeli ostati kraće ili duže).

Oba ova načina su neispravna i griješna. Na šta se svodi muwehhidovo odricanje od taguta i mušrika ako ustrajno i redovno klanja za njima u saffu (obnavljao taj namaz ili ne)?
Ako im muwehhid nije u stanju prkosno ispoljiti din i reći istinu u lice, zar nije dovoljno potlačenosti to što je on prinuđen da glumi da ide u toalet ili da se abdesti da bi izbjegao namaz za njima?
Zar taj stepen potlačenosti nije dovoljan nego se olahko pređe na klanjanje namaza za njima, uobražavajući da se ne smije skloniti, odvojiti i sl.?

Tewhid se neće ispoljiti ni uzdići dok njegovi sljedbenici (pa čak i oni koji bi trebali biti njegovi nosioci) klanjaju namaze za tagutima i mušricima mimo stanja ikraha (prisile).

Odgovorio: Ebu Ahmed.