PITANJE:
Esselamu alejkum ahi.
Kad se uci dova, je li treba poslije dove da rukama predjemo po licu? Je li to po sunnetu?

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.
Lijepo je da si pitanje da li se nešto treba činiti završio potpitanjem da li je to po sunnetu, jer je sunnet upravo ono što je mjerilo i vaga za svaki naš postupak i svaki ‘ibadet.
Tako musliman ono što se slaže sa sunnetom – prihvata, pa makar se praktikovanjem tog sunneta suprotstavio cijelom svijetu, a ono što nije sunnet – odbija, pa makar se izbjegavanjem toga suprotstavio svim ljudima.

U slučaju o kome pitaš, po pitanju postupanja prilikom učenja dove, potiranje (trljanje, prelaženje) dlanovima preko lica nije sunnet.
To nije praktikovao Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, niti njegovi ashabi.
Očigledno je to praksa koja je uvedena znatno kasnije i to se mora izbjegavati jer nema “upute” nakon i mimo upute Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Inače, što se tiče pokreta ruku prilikom učenja dove, sunnet je četvoro jer je prenešeno četiri načina na koje je on, sallallahu ‘alejhi we sellem, činio dovu:
1) tako da nikako nije podizao ni pružao ruke, i to prilikom učenja mnogih dova i dhikrova,
2) tako da je ruke dizao dlanovima okrenutim prema gore (prema nebu), a to je uobičajena praksa,
3) tako da je ruke dizao dlanovima okrenutim prema dolje (prema tlu), i to prilikom dove nakon salatul-istiska (namaza za kišu),
4) tako da je podizao samo desnu ruku i to sa kažiprstom uperenim prema gore (prema nebu), i to na minberu prilikom khutbe.
Nije zabilježeno da je nakon bilo kog spomenutog načina Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, učenje dove završio potiranjem lica dlanovima.
To je uveden (neutemeljen i nepravilan) postupak, a poznato je iz sahih-haditha da: “Ko god u ovu vjeru uvede nešto što nije od nje – to mu se odbija”.

Također, ljudi čine istu novotariju i nakon obavljenog namaza, što je također sasvim neutemeljeno i neispravno i jedino se može protumačiti i objasniti podatkom da su ljudi ranije dobar (ili veći) dio svojih namaza obavljali na prašnjavom tlu jer je takav bio pod samih mesdžida, a i kada su mesdžidi počeli bivati zastrti ćilimima ljudi su dobar dio namaza klanjali u avlijama, dvorištima mesdžida, na putu i sl., dakle na prašnjavom tlu, pa se tako može pretpostaviti da je bilo sasvim razumljivo da klanjač nakon obavljenog namaza dlanovima pređe preko lica ne bi li sa njega uklonio tragove prašine, što je neko shvatio pokretom koji je sastavni dio namaza a ne čiščenja, te to preuzeo i počeo praktikovati (lice potirati) i nakon namaza obavljenog na čistoj podlozi.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed