PITANJE:
Es-Selamu ‘alejkum we rahmetullahi we berekatuh.
Da li je dozvoljeno podrzavati ljude koji su bili u sandzackoj muslimanskoj miliciji na primjer Aćif Efendiju, Osmana Rastodera i druge, ne znam dali je pod njihovom vlašću bilo šerijata, oni su djelovali na prostoru Tutina, Novog Pazara, Sjenice, Prijepolja, Akova(Bijelog Polja), Rozaja i drugim sandzackim gradovima.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Dobro su mi poznati ljudi koji spominješ, mogao si dodati i Huseina Rovčanina, Sulejmana Pačariza i ostale.
Problem je u tome što su ti ljudi djelovali u toku Drugog svjetskog rata, pa su na putu odbrane svog naroda sarađivali sa drugom stranom. Dakle, da bi se sačuvali partizana, a posebno četnika, sarađivali su sa njemačkim i italijanskim snagama. Detalji te saradnje su obavijeni maglom i samo se nagađa na osnovu nepotvrđenih glasina, a sve i kad bi se objelodanili pouzdani i autentični podaci djelovanja tih ljudi i posebno detalji i priroda njihove saradnje sa njemačkim i italijanskim snagama, (i kad bismo to saznali) opet ne bismo imali detalje stanja i situacije u kojoj su se nalazili. Tj. sve i ako bi se potvrdilo da su bili (kako se to voli reći) “saradnici okupatora”, ni to nije tako negativno sve dok ne znamo detalje te saradnje i ako imamo u vidu da su se time štitili od četničkih pokolja.
Na njih bi se mgao odnositi ajet:
تِلْكَ أُمَّةٌ قَدْ خَلَتْ ۖ لَهَا مَا كَسَبَتْ وَلَكُم مَّا كَسَبْتُمْ ۖ وَلَا تُسْأَلُونَ عَمَّا كَانُوا يَعْمَلُونَ
“To je narod koji je bio (i nestao), njemu pripada ono što je zaradio, a vama ono što zaradite, a vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.” (sura el-Bekare, ajeti 134. i 141.)

Međutim, neki ljudi se po svaku cijenu žele “pozivati” na ljude iz prošlosti svog naroda.
Time prevashodno mislim na predstavnike tzv. Islamske zajednice Bosne, Sandžaka, Kosova,… koji se toliko diče svojim precima, znamenitim ličnostima svojih naroda da se mnogo ne obaziru na to kakvi su ti ljudi bili (i da li su uopšte i bili) muslimani.
Tako hodže iz Bosne veličaju Kulin-bana i Tvrtka Kontromanića, iako znaju da oni nisu bili muslimani, pa bili kršćani ili bogumili.
Hodže iz Sandžaka hvale Aćif-efendiju, iako se zna da su njega i Ahmeda Dacu nacisti postavili da upravljaju Novim Pazarom.
Hodže sa Kosova se diče Skender-begom, iako se on borio protiv svega turskog i muslimanskog, i ponose se “majkom” Terezom, koja je bila misionarka katoličanstva.
Svim tim hožama je sasvim nebitno to što su se spomenuti suprotstavljali Allahu, a bitno im je da su iz njihovog naroda, poznati kao znameniti junaci, vladari, mirotvorci,…

Međutim, musliman se povodi za ljudima onoliko koliko se oni sami pokoravaju Allahu i povode za Allahovim Poslanikom, sallallahu ‘alejhi we sellem.
Pa ako mi poštujemo jednog imama Ahmed ibn Hanbela ili Muhammeda ibn ‘AbdulWehhaba, to činimo samo na osnovu dokaza da su bili pokorni Allahu i “u stopu” slijedili Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, te te to ljudima objašnjavali, u to danonoćno pozivali i na tom putu se nesebično žrtvovali.
Zato uvažavamo spomenute, iako nisu ni Bošnjaci ni Albanci, a ne volimo ni Kulin-bana ni Skender-bega jer nisu bili Allahu pokorni (muslimani).

Imajući u vidu rečeno, kao ključno u odgovoru na tvom pitanje, trebamo se zapitati: “Ko su Aćif-efendija, Osman Rastoder i slični njima? Da li su uopšte bili muslimani i koliko su bili pokorni Allahu, na ispravnom vjerovanju čistom od širka i novotarija?”
Vidjećemo da se za većinu ovih ljudi uopšte ne može tvrditi ni da su obavljali namaz, a kamoli da su imali nešto islamskog znanja. Dakle, klasični Bošnjaci prve polovine 20. vijeka, nažalost.

Među njima (samo naočigled) malo odstupa Aćif-efendija, za koga ljudi misle da je po zanimanju i zvanju bio hodža, jer se tako shvata iz riječi koja je dodata njegovom imenu Aćif (inače se najprije prezivao Bljuta, što je promenio u Hadžiefendić).
Međutim, on uopšte nije bio efendija, već u njegovoj biografiji jasno stoji da je završio “ruždiju” (nižu gimnaziju) u Novom Pazaru, bio sudski pisar u Vučitrnu (Kosovo), pa u Bitolju (Makedonija)Turskoj završio vojnu akademiju i dobio čin kapetana.
Dakle, njegov nadimak “efendija” je samo u značenju “gospodin” dat njemu od strane onih koji su ga uvažavali, a nema nikakve veze sa vjerskim obrazovanjem.
A ako na sve to dodamo da je nakon završene vojne akademije prišao političkoj stranci “Džemijet” koja je i pored imena koje “miriše” na vjeru, ipak bila najobičnija demokratsko-nacionalistička partija u sistemu ljudskog (tagutskog) zakonodavstva, onda stvari dodatno smrde.

Aćif-efendija je 1923. godine izabran za poslanika u Parlamentu Kraljevine Jugoslavije, a nakon nastupa Drugog svjetskog rata, 1943. i 1944. godine je bio poslanik u albanskom parlamentu.
Dakle, naočigled bolji od ostalih pripadnika i vođa tih muslimanskih milicija, Aćif-efendija ne samo da nije bio hodža, već nema pouzdanih podataka da je uopšte (redovno) klanjao namaz, a sve i da ga je klanjao, taj namaz ga nije odveo ništa dalje od učestvovanja u demokratskom višepartijskom tagutskom političkom sistemu.

Znači, ako želimo biti pravedni, moramo reći da se pouzdano ne može tvrditi da je bio saradnik okupatora na način da se može smatrati odgovornim za bilo koje zlodjelo, da se ne može utvrditi koliko je praktikovao vjeru u svakodnevnom životu, ali je jedno sigurno, a to je da je bio tagut, lažni zakonodavac mimo Allaha Uzvišenog.

Ti si u pitanju spomenuo da nije poznato da li je u njihovo vrijeme slijeđen šerijat, a ja tvrdim da ti ljudi nisu ni namirisali ljepotu i vrijednost šeri’ata, a kamoli da im je cilj bio njgova uspostava, a još manje da su to ikad učinili (da su u nekom reonu svoje vlasti i uprave sproveli Allahov zakon).

Ma koliko Aćif-efendija i bio hrabar li požrtvovan u borbi za svoj narod i njegova prava, ako čovjek zna za podatak da je taj insan bio poslanik u parlamentu i zakonodavac mimo Allaha, njega će hvaliti samo ako je i sam nevjernik.
Jer musliman se mora gnušati širka i mušrika, taguta, a ne hvaliti taguta samo jer je bio hrabar (iako kafir) u lice nekog drugog kafira.
Saddam Husein je u određenim situacijama bio drčan u svom odnosu prema američkom zulumćaru, ali ga nećemo hvaliti. Isto je i sa Gaddafijem, Homeinijem i sličnima, a tu mogu uvrstiti i Muamera Zukorlića, koji je često bio vrlo rječit u debatama sa kršćanima ili velikosrpskim filozofima.
Ali koliko god da su takvi ljudi bili hrabri u svom stavu prema nekim našim zajedničkim neprijateljima, naša ljubav prema Allahu i Njegovom tewhidu nam ne dozvoljava da olahko gledamo na širk koji su ti ljudi činili i na kom su umrli, pa da ih još hvalimo, njih i njihove karijere, ne dao Allah.

Ponavljam, povodimo se za ljudima za koje je dokazano da su (bili) pokorni Allahu i da slijede sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, makar bili slabi i pritajeni; a ako su na tom još i hrabri i dostojanstveni, eto i razloga više da ih volimo.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.