O ONOME KO UMRE BEZ PRISEGE DATE VLADARU (EMIRU)

PITANJE:
Assalamu aleikum wa rahmatullahi wa barakatuhu, brate.
Ima li gdje tefsir haditha gdje je Poslanik Muhammed s.a.v.s rekao da onaj ko umre bez halife je umro dzahilijetskom smrcu? Pise da hadith biljezi Ibn Hiban 4573 i Ahmed 16434.
Ili mozda mozes ti da mi objasnis sta znaci tacno Allah te nagradio.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Haditha koji spominju prijetnju onome ko umre bez prisege vjernosti date vladaru (emiru) ima nekoliko i, mimo spomenutih riwajeta kod imama Ahmeda i Ibn Hibbana, već i kod imama Muslima i el-Bukharija.

Muslim od Ebu Hurejre (4786, 4787 i 4788, te 4789 slično od Džabira) da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao:
“Onaj ko je nepokoran (emiru) i odvoji se od muslimana, ako umre u tom stanju – umre džahilijjetskom smrću.”

El-Bukhari (7053) i Muslim (4790 i 4791) od Ibn ‘Abbasa da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao: “Onaj ko kod svog emira vidi nešto što mu se ne sviđa treba da se strpi, jer onaj koji se odvoji od muslimana koliko i pedalj a onda umre – umre džahilijjetskom smrću.”

Muslim od ‘Abdullaha ibn ‘Umara (4793, 4794 i 4795) da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao: “Onaj ko izvuče svoju šaku iz pokornosti (emiru), srešće Allaha na Sudnjem danu bez opravdanja, a onaj ko umre bez bej’e (emiru) – umreće smrću džahilijjeta.”

Ono što nas mora interesovati i nekoga možda zabrinuti iz tekstova ovih haditha jesu dvije stvari:

PRVO: Koje je stanje u kome je čovjek griješan i odgovoran ako živi i umre bez prisege date vladaru, tj. da li smo mi danas u tom stanju? Da li se na nas odnosi ta prijetnja?

DRUGO: Onaj na koga se odnosi taj grijeh, da li je on doslovno kafir ili samo griješnik?

PRVO:
Nema sumnje da se prijetnja iz ovih haditha, bila ona prijetnja nevjerstvom ili grijehom, odnosi samo na stanje kada postoji jasno proglašen vladar kome muslimani daju prisegu vjernosti i darul-islam kome ljudi mogu pribjeći, u njemu se naseliti, koristiti blagodati ali i iskušenja života pod Allahovim zakonom.

Dakle, da bi čovjek bio obavezan nekome dati prisjegu, taj ”neko” mora postojati, mora se prepoznati, ali se moraju i ostvariti uslovi okupljanja, organizovanja, života u islamskoj državi (khilafetu).

Zašto? Zato što je u nečijem odvajanju i udaljavanju od tog džemata i u nedavanju prisege vladaru – šteta razbijanja postojeće snage i zajedništva.

Međutim, prijetnja kaznom (za djelo nedavanja prisege) se ne može odnositi na stanje i vrijeme u kome:

  • ili nema proglašenog khalife,
  • ili njega ima ali je njegova akida i stanje nedovoljno poznato,
  • ili se zna da je njegova akida ispravna ali ima dokaza za kufr-akidu većine njegovih pomagača, emira i kadija,
  • ili kada je svo to rukovodstvo na tewhidu, ali oni nemaju dar ni utemeljene granice i utvrđene gradove, već se bore gerilski,
  • ili kada imaju vlast u nekom području, ali nisu u stanju primiti nikoga ko bi se doselio i pomogao im,
    … i slično.

Sve ovo navodim, jer ”bej’a” (prisega na vjernost) ne znači desni klik mišem (kako neki to umišljaju), niti neku virtuelnu empatiju, već ona podrazumijeva POTPOMAGANJE, koje nije ostvarivo sa daljine od nekoliko hiljada kilometara.

DRUGO:
Na koga god se odnosila prijetnja iz haditha, da li ”umiranje smrću džahilijjeta” zaista predstavlja smrt u stanju kufra ili je to smrt na nepokornosti i grijehu? Dakle, da li onaj kome se ovime prijeti umire kao kafir ili nepokorni musliman?

Iako dokaz za stav iz ovog pod ”prvo” (na kog se odnosi prijetnja) nisam našao u poznatim komentarima ovih haditha, jer oni nisu mogli ni pretpostaviti ovakav gurbet islama (tewhida), navešću njihove riječi za ovo ”drugo”, tj. šta su najpoznatiji komentatori ovih haditha rekli o stanju onog ko umre bez prisege vladaru.

U komentaru spomenutog haditha iz el-Bukharijevog ”Sahiha” (hadith broj 7053: ”Onaj ko kod svog emira vidi nešto što mu se ne sviđa treba da se strpi, jer onaj koji se odvoji od muslimana koliko i pedalj a onda umre – umre džahilijjetskom smrću”), rekao je imam Ibnu Hadžer el-Askalani:
“A ono što je ciljano pod ’smrću džahilijjeta’ je: smrt kao smrt ehlul-džahilijjeta, u stanju zablude bez vladara kome se pokorava, jer oni (ljudi tog vremena) nisu poznavali to (takav sistem vladanja). A to ne znači da će on umrijeti kao kafir, već kao ’asi (nepokorni musliman) (…) Ibn Bettal je rakao: U ovom hadithu je dokaz za napuštanje izlaska (pobune) protiv sultana (vladara) čak ni ako griješi. A fekihi su saglasni o obaveznosti pokornosti vladaru i obaveznosti džihadu sa njim (pod njegovom komandom), te da je pokornost vladaru bolja od pobune protiv njega jer to (pokornost vladaru) spriječava proljevanje krvi i smiruje mase. “ (”Fethul-Bari” od Ibnu Hadžera)

Rekao je BedrudDin el-’Ajni:
”Kao smrt ehlul-džahilijjeta, jer oni nisu znali za imama kom se pokorava, a nije ciljano (time se ne misli) da on umire kao kafir, već naprotiv umire kao ‘asi (nepokorni musliman).” (” ’Umdetul-Kari” od el-’Ajnija)

Rekao je imam el-Kastalani:
”U ovom je obznana oblika i stanja te smrti (tj. bez prisege), tj. kao što umiru ehlul-džahilijje, (stanje) zablude i razjedinjenosti, a da nisu imali imama kome se pokorava. A time nije namjeravano da on umire kao kafir, naprotiv (on umire kao) ’asi (nepokorni musliman)”. (”Iršadus-Sari” od el-Kastalanija)

ZAKLJUČAK:

Prijetnja iz haditha se ne odnosi na naše današnje stanje, niti na stanje bilo kog vakta i dara u kom nema islamske vlasti ni uspostavljenog islamskog zakona, ni snage ni zajedništva (koje se remeti i razbija napuštanjem tog džemata i nedavanjem prisege vladaru).

A onaj na koga se odnosi i nad kim se ostavri ta prijetnja, ona je umiranje smrću ‘asije (nepokornog muslimana), a ne riddet od islama i doslovno smrt na kufru.
Jer, ovo nisu jedini tzv. hadithi prijetnje niti djela zbog kojih je zaprijećeno nečim što doslovce uzeto može biti riddet, ali nije.
Primjer toga su svi hadithi u kojima stoji: ”Ko uradi to i to – nije od nas”. Ta djela su varanje muslimana, okretanje oružja prema njima, analni odnos,… Za sva ta i neka druga djela stoji prijetnja da ko to uradi ”nije od muslimana”, ali ipak niko od muslimana nikada nije tekfirio počinioca nekog od tih djela niti je ta djela naveo pri spomenu djela koja izvode iz vjere.
Kako je rekao imam Sufjan eth-Thewri (prepričavam smisao njegovih riječi): ”Strogoći te može naučiti i neznalica. Samo će te učenjak naučiti umjerenosti (blagosti)”.
Naravno, ovim je mislio i time se može i smije ciljati samo na šerijatski utemeljenu blagost, mudrost i umjerenost koja je često nasuprot umišljenoj, usiljenoj grubosti i neutemeljenoj strogoći.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.