PITANJE:
Esselamu alejkum.
Zanima me kako da se odreknem taguta. Nisam nikad glasao. Da li moram javno ili u srcu da ih se odreknem? Tek sam počeo učiti o Tewhidu, pa me ovo brine. Slijedio sam Safeta Kuduzovića i ostale i mislio sam da su pravi učenjaci, pa da li moram da ih protekfirim javno i odreknem ih se ili se u srcu to uradi? Ako mozes da mi odgovoris Allah da te nagradi.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam.

Što se tiče odricanja od taguta, ono je unutrašnja stvar.
Istina, Allahu je drago djelo da se neko javno odrekne taguta, kao što je (prema tekstu haditha) “najvrijedniji džihad – riječ istine pred nepravednim vladarem”.
Međutim, Allah nas ne opterećuje i ne zadužuje onim što većina nas možda i ne bi mogla podnijeti, a to je da recimo policajcima (pri svakom susretu sa njima?) ispoljavamo i govorimo da ih se odričemo, da ih mrzimo i da ih tekfirimo.
Ne, već je i odricanje, i mržnja, i neprijateljstvo unutrašnja stvar, stvar uvjerenja.

Kao što je to fino poređao i pojasnio šejkh Muhammed ibn ‘AbdulWehhab, Allah mu se smilovao, time nam samo sažeto prenoseći ono na čemu su se usaglasili učenjaci tewhida prije njega:
وأما صفة الكفر بالطاغوت فهو أن تعتقد بطلان عبادة غير الله، وتتركها، وتبغضها، وتكفر أهلها وتعاديهم.
“Što se tiče načina činjenja kufra u taguta, to je da BUDEŠ UVJEREN u ništavnost (neispravnost) ‘ibadeta (upućenog njemu) mimo Allaha, da ga napustiš, da ga mrziš, da tekfiriš (mušricima smatraš) njegove sljedbenike i da im budeš neprijatelj”.

Dakle, da bi čovjek bio musliman dovoljno je da ima osnovu ODRICANJA a ono ne mora biti jezikom, kao što rekoh, da im to izjavljuje i u lice govori, već je za odricanje od taguta dovoljna svijest i znanje da su oni i njihovi sljedbenici u jednom “kampu”, a da si ti ako si muwehhid u sasvim drugom, da se odričeš i njih i onoga što čine, da sa tim nisi saglasan i da im ne pripadaš, da nikako nemaš i ne osjećaš ikakvu vezu sa njima, a kamoli da imaš prema njima el-wela’ (privrženost, odanost, lojalnost).

MRŽNJA prema tagutu se ne mora nužno ispoljiti, posebno ne u stanju kad čovjek nema snage za to niti spremnosti za posljedice toga, već je mržnja prema njemu koja se traži – nemanje prema njemu ljubavi, simpatija, saosjećanja, a imanje osjećanja nelagode, animoziteta i prezira.

NEPRIJATELJSTVO prema tagutu se ne mora nužno ispoljiti riječima ni djelima, već je dovoljno biti mu neprijatelj, osjećati i posjedovati neprijateljstvo i biti spreman da mu to ispoljiš riječima i djelima čim se za to ukaže potreba i prilika.

TEKFIR taguta ne mora biti izrečen javno, već je za islam čovjeka dovoljno da zna i da vjeruje da tagut nije musliman, da je ‘ibadet koji ljudi njemu upućuju ništavan i da on izvodi iz islama, te da oni koji mu čine ‘ibadet nisu muslimani (kao ni on, tagut).

Sve iznad i više od spomenutog je poželjno i bolje i vrijednije.
Dakle, izjaviti riječima i ispoljiti djelima odricanje od taguta, mržnju prema njemu, neprijateljstvo njemu i tekfir njega, sve je to pohvalno i vrlo vrijedno, ali ponavljam: za osnovu islama i spas od Vatre je dovoljno srčano uvjerenje uz, naravno, nečinjenje onoga što to poništava.

Naime, iako se uz spomenuta uvjerenja ne moraju činiti djela (ispoljavanja odricanja, mržnje i sl.), važno je ne učiniti djelo kojim bi se poništila osnova islama poništavanjem osnove odricanja, mržnje, neprijateljstva i tekfira taguta.
Dakle, musliman ne smije izreći ili ispoljiti išta suprotno, pa tako ne smije izjaviti ili ispoljiti bilo kakav vid jasne privrženosti ili odanosti tagutu (koja poništava osnovu odricanja od njega), ne smije izjaviti ili ispoljiti bilo kakav vid ljubavi prema tagutu (što poništava osnovu mržnje prema njemu), ne smije izjaviti ili ispoljiti bilo kakav vid prijateljstva prema njemu (što poništava osnovu neprijateljstva) niti smije izjaviti ili ispoljiti bilo kakav vid netekfirenja njega, smatranja njega muslimanom ili prizivanja Allahove milosti na njega nakon njegove smrti (što poništava obavezan tekfir njega).

Odgovorio: Ebu Ahmed.