PITANJE:
Selam alejkum we rahmetullahi we berekatuhu
Htjeo sam pitati u vezi Ibrahima as… U prevodu Kur’ana stoji kako se on nije odricao musrika, kao svog oca itd. u pocetku, a tek kasnije onda se odrice ! Kako to? Jeli prevod pogresan ili ima objasnjenje… kao ajet:
“A što je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca – bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je bilo jasno da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je, doista, bio pun sažaljenja i obazriv.”
Ispada da mu nije bilo jasno da se treba odreci musrika kao njegovog oca jos dok je bio u ehli fetri-pravovjeran, pa tek kasnije ga se odrekao kao poslanik, kad mu je bilo jasno da je Allahov neprijatelj.

ODGOVOR:
We ‘alejkumus-Selam we rahmetullahi we berekatuh.

Da, izraz تَبَرَّأ مِنْهُ (teberre’e minhu) je ispravno prevesti kao “odrekao ga se”.
Međutim, nije ispravno tako to shvatiti.

Nije ispravno iz Ibrahimovog odnosa prema njegovom ocu zaključivati da se on tako odnosio prema svim mušricima. Ljubav ili naklonost koju čovjek osjeća prema roditelju nevjerniku je urođena, prirodna ljubav i čovjek neće za nju odgovarati kako bi odgovarao za ljubav prema nevjernicima koji mu nisu roditelji i to je poznato.

A Ibrahim se imanski (tekfirom) odricao svih mušrika, pa i svog oca. Sve njih je smatrao mušricima, onima koji čine ‘ibadet nekom drugom mimo Allaha. Ajeti koji govore su sasvim jasni i spominju njegovo odricanje njihovog ‘ibadeta, činjenja drugih Allahu ravnim (npr. u el-En’am, 78.).

Međutim, izraz “odricanje” se ne mora nužno shvatiti odricanjem koje je nasuptot imanske veze i privrženosti.
Nekad se roditelj (u praksi nevjernika) odrekne svog sina. Nije ga se imanski odrekao, ostaju u istoj nevjeri, ali ga se odrekao srodstvom, odrekao ga se kao sina, prekinuo rodbinsku vezu sa njim i slično. I mnogi drugi načini razumijevanja riječi “odricanje”, kako ih razumije prosječan Bošnjak, Srbin i svako ko govori “ovim” jezikom.
A to možemo potvrditi i arapskim jezikom i samim Kur’anom. Allah je na dva mjesta u Kur’anu rekao da se šejtan odriče čovjeka nakon što učine kufr ili ustrajavaju na tome, ali to nikako ne znači da se odriče njihove vjere.

1) U suri el-Enfal, 48. ajet, Allah kaže: “…onda je on (tj. šejtan), kada su se dva protivnička tabora sukobila, natrag uzmaknuo, i rekao: “JA VAS SE ODRIČEM (Korkut preveo: “Ja nemam ništa s vama!”), ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strašno kažnjava.”
Šejtan se ovdje nije odrekao vjere mekkanskih mušrika i postao musliman, već se samo odrekao njihovog postupka mušrika, njihovog prkošenja Allahu izlaskom na bojno polje protiv muslimana.

2) U suri el-Hašr, 16. ajet, Allah kaže: “…kad (šejtan) kaže čovjeku: “Budi nevjernik!” – pa kad on postane nevjernik, on (šejtan) onda rekne: “JA TE SE ODRIČEM (Korkut preveo: “Ti se mene više ne tičeš”), ja se, zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim!””
Šejtan se ni ovdje ne odriče nevjere čovjeka koga je odveo u kufr i ne postaje musliman, već se odriče samo tog postupka, krivice za riddet muslimana, pa se smijem usuditi reći da Korkut nije pogriješio rekavši: “Nemam ništa s vama” ili “Ti se mene ne tičeš”.

Tako se ovdje, u slučaju Ibrahima, ne treba razumijeti da je Ibrahim svoga oca sve do tog “odricanja” smatrao vjernikom, muslimanom, bratom u vjeri, već se prosto odrekao njega kao nekoga čijoj se uputi nadao, kome je činio da’wu.

A ako bi nekoga zbunilo to što je Ibrahim molio za svog oca nevjernika (podvlačim: znajući da je on nevjernik i tekfireći ga), kažem:

1) Moliti za nevjernika dok je živ je dozvoljeno. Moliti Allaha da živog nevjernika uputi, pa i da mu oprosti ono što (je) čini(o) od grijeha. Kao dokaz da je Ibrahim za njega molio dok je bio živ služe i riječi Ibn ‘Abbasa, radijallahu ‘anhuma, koje bilježi Ibn Kethir u svom komentaru ajeta, kada kaže: “Ibn-Abbas je rekao: “Neprestano je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca dok nije umro, a čim mu je bilo jasno da je Allahov neprijatelj, on ga se odrekao”, ovako je isto rekao Mudžahid, Ed-Dahhak, Katade i drugi, Allah im se smilovao.”

2) A i ako je molio za oprost svom ocu nakon njegove smrti, možda je imao šubhu oko toga na čemu je preselio, jer u ajetu stoji da ga se odrekao “kad mu je postalo jasno da je on Allahov neprijatelj”.

3) Također, ako je Ibrahim molio za svog umrlog oca nevjernika možemo to protumačiti za dovom za umanjenje kazne njemu, a ne nužno za ulazak u džennet.

Uglavnom, kako god i štagod da je za oca molio, makar otac prethodno umro na kufru, to samo po sebi nije kufr koji izvodi iz vjere, sve dok ga (umrlog) tekfiri.
Pa zar i Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, u poznatom hadithu nije rekao: “Tražio sam od Allaha dopuštenje da molim oprosta za svoju majku, pa mi nije dozvolio. Pa sam mu tražio dopuštenje da posjetim njen kabur, pa mi je to dozvolio.” (hadith bilježi imam Muslim)?
Hoće li sad neko reći da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, počinio kufr željenjem te dove za njen oprost? Ili da ju je smatrao vjernicom?
Ne, već su traženje oprosta za nekoga ili njegove riječi o nekome “rahimehullah” ili klanjanje namaza za njim ili jedenje mesa od životinje koju je on zaklao,… neki od ukazatelja da onaj ko ih kaže umrlog smatra muslimanom, jasni haram (zabranjene stvari), ili dokaz da on ne zna da je to zabranjeno, ali ne i poništivači islama sami po sebi.
Ko to razumije “strožije” protekfiriće Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, (أعوذبالله) ili će biti kontraditoran pa isprve protekfiriti onoga ko za nevjernika kaže “rahimehullah”, a neće se smjeti suočiti sa stvarnošću postupka Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Ebu Ahmed.